English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Akumulacija koja traje
Privatizaciju 1990-ih nazivati divljom, potpuno je promašeno. Kako si netko zamišlja da je otimačinu moguće provesti pitomo? Usto, hrvatsku korupciju ne treba vezati uz karakterne manjkavosti nacije. Istina je jednostavnija. Da biste imali korupciju, morate imati državu
Hrvatska ima peh da proživljava zakašnjelu prvobitnu akumulaciju i to već treći put u posljednjih nešto više od sto godina. Riječ je, naravno, o okrutnoj prvoj fazi razvoja kapitalizma o čemu, kao što se to nerijetko događa, beletristi govore bolje od filozofa ili ekonomista. Evo jednog odlomka: "Učitelj: Promisli dijete, otkud ovi dari? Sam ti nisi mog’o doći do tih stvari. Dijete: Pa sve mi je od tatice. Učitelj: A otkud one njemu? Dijete: Od djedice. Učitelj: Od koga ih je djeda dobio? Dijete: On je nekog orobio." Tako Karl Marx citira Goethea, za kojeg kaže kako je to napisao rasrđen glupostima da je svako bogatstvo stvoreno marljivim radom. Prvobitnu akumulaciju, neophodnu da bi započeo ciklus kapitalističke proizvodnje, Marx inače uspoređuje s istočnim grijehom u teologiji. Adam je morao zagristi jabuku da bi povijest mogla započeti.

Sva velika bogatstva nastala su nekim oblikom pljačke i korupcije

Posebno je radikalna tvrdnja jednog od najpoznatijih američkih ekonomista dvadesetog stoljeća, Johna Kennetha Galbraitha (oca prvog američkog ambasadora u Hrvatskoj), da su sva velika bogatstva nastala nekim oblikom pljačke i korupcije. Velika se lova mlatila na poslovima s državom, na primjer, na izgradnji željezničkih pruga, na malverzacijama sa zemljištem, pa na poslovima s naftom, a otac sadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa obogatio se na izgradnji stanova za veterane Drugog svjetskog rata. Pritom su pod udar pravosuđa dospijevali samo oni koji su pljačkali druge slične poduzetnike, dakle druge pljačkaše, kaže Galbraith, dok su oni koji su pljačkali državu i obične ljude postajali ugledni, bogobojazni građani i predsjednici crkvenih odbora, pa i donatori i dobročinitelji. 
Stotinjak godina poslije Goethea, Miroslav Krleža se bavio istom temom. "U prvoj grupi prvog koljena Glembajevi bijahu još cehovski bezimeni, u drugom koljenu javljaju se već prvi znaci kriminala i grabežljive virulencije, u trećem rade Glembajevi s parnim strojevima, osnivaju prve banke, obogaćuju se lihvarskim kamatnjakom… (…) A sve je počelo kad je jedan Glembaj negdje oko sedam stotina i devedesete zaklao i orobio u Viničkoj šumi jednog kramara (Kranjca)." Dakle, isto kao onaj djed kod Johanna Wolfganga von Goethea.

Hrvatski korupcionaš unovčuje prvo svoje hrvatstvo

Godine 1968. Zvonimir Kulundžić je objavio knjigu koja je silno uzbudila političku javnost, posebno krugove koji su se poslije aktivirali u hrvatskom proljeću ili maspoku. Zvala se "Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji", a bila je rađena na temelju starih novinskih tekstova. (Vjerojatno zato konkretni primjeri, od kojih se knjiga sastojala, nisu čitatelju bili sasvim jasni. Ali takva je priroda korupcije.) Najzanimljiviji je, međutim, kratki dodatak u kojem autor kaže kako se radeći na knjizi stalno pitao kako to da među velikim korupcionašima, među svim tim pašićima i stojadinovićima, nije bilo Hrvata, Slovenaca ili Bosanaca. Tek kad je dobio prve otiske na korekturu, sinulo mu je u čemu je hrvatska korupcija. "Hrvatski korupcionaš unovčuje u prvom redu svoje hrvatstvo i spreman je da svoje stečeno znanje stavi u službu bilo koga, samo ako tako može zadovoljiti svoje karijerističke i pekulijarne interese". Da je to objašnjenje promašeno pokazalo se tridesetak godina poslije, ali nacionalistima, kojima vlastiti narod nikad nije dovoljno dobar, bilo je sasvim razumljivo. Ne samo da nismo složni, već smo i bez karaktera, lošiji od drugih čak i u korupciji.
U drugoj Jugoslaviji, poslije 1945. godine, provedena je, po sovjetskom uzoru, opća nacionalizacija koja je izbrisala sve rezultate prve prvobitne akumulacije. Nacionalizirano je sve. I ta je socijalistička prvobitna akumulacija bila na svoj način okrutna. Plaće i mirovine bile su male, a racionirana hrana, stanarine i karte za vlak jeftine. To je omogućavalo da se kapital prebacuje iz poljoprivrede, stambenih zgrada i željeznice (zbog toga su ti sektori zaostajali) u novu industriju. Poslije raskida sa Staljinom i početka samoupravljanja, godine 1948. – 1950., uvedeni su tržišni elementi u privredu, a obvezne planove zamijenili su samostalnost privrednih subjekata i društveno vlasništvo. Tako je dovršena druga prvobitna akumulacija i definirano društvo kao vlasnik. (Odnosno svaki građanin s odgovarajućim dijelom.) Korupcija nije nestala, ali nije bila sistem. Nekolicina velikih bogataša postala je to u inozemstvu, poslujući s Jugoslavijom. Među njima su bili i neki sinovi komunističkih rukovodilaca.

Da biste imali korupciju, morate imati državu

Treća i najokrutnija prvobitna akumulacija također je počela nacionalizacijom i to službeno u trenutku kad je kratkotrajni hrvatski premijer s početka 1990-ih, Hrvoje Šarinić, slavodobitno u TV dnevniku proglasio da samoupravljanja više nema! Ali i bez toga nova se HDZ-ova vlast, čim je dospjela u sedlo (izraz Franje Tuđmana), ponašala kao da je sve njezino. Gucić, Kutle i ostali dobitnici te prvobitne akumulacije nastali su to po istoj, staroj šabloni o kojoj su pisali Goethe, Krleža i Galbraith. Tu se pokazalo i da je Kulundžić debelo pogriješio kad je hrvatsku korupciju tražio u nekim karakternim manjkavostima nacije. Istina je mnogo jednostavnija. Da biste imali korupciju, morate imati državu.
Privatizaciju, koja se tada provodila, mnogi su nazivali divljom, ali to je bilo potpuno promašeno. Oduzimanje vlasništva cijelom narodu, da bi ga se dalo u mali broj odabranih ruku, nije moglo biti drukčije. Kako si netko zamišlja da je otimačinu moguće provesti pitomo? Takva je priroda prvobitne akumulacije. Hrvatski slučaj ima, međutim, dvije dodatne farsične okolnosti, koje su čitav pothvat pretvorile u tragediju. Krležini Glembajevi su nakon ubojstva i pljačke počeli raditi pomoću parnih strojeva i osnivati banke. Tako su pokretali ciklus kapitalističke reprodukcije. HDZ-ovi Glembajevi su, po receptu vjerojatno smišljenom u kanadskoj dijaspori, samo grabili postojeća bogatstva i prekidali reprodukciju. U ugovorima kojima su kupovali (dobivali) poduzeća pisalo je, doduše, da tijekom pet godina ne smiju otpuštati radnike i da moraju imati program razvoja, ali oni bi usprkos tome odmah zaustavljali rad i bacali zaposlene na ulicu. Zanimale su ih samo nekretnine i novac, koji je nerijetko završavao na računima u inozemstvu. I nitko ih nije ništa pitao. Tome je bio i ostao prilagođen sustav institucija koje rade svoj posao.

Korupcija se ukorijenila u trajni sustav

Druga, još tragičnija okolnost jest da se korupcija pretvorila u trajni sustav, čvršći od mjedi i otporan na sve napade. U međuvremenu, kapitalizam se i u svijetu temeljito promijenio i prešao u neku novu monopolsku fazu, u kojoj su metode prvobitne akumulacije ponovno dobro došle. U predizbornoj kampanji koja je ovih dana tutnjala Hrvatskom, korupcija je opet glavna tema, pri čemu se traži ispitivanje porijekla imovine, odnosno revizija prvobitne akumulacije. Ali može li se natrag? Može li četvrti put? 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu