English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Država bezrezervno vjeruje, a oni je varaju na mnoge načine
Drugim riječima, potrošnja jedne osobe je uobičajeno prihod druge osobe. Nacionalni dohodak nastaje kao zbir sve potrošnje, a rast ovisi o brzini i obimu potrošnje. Tako je to u uvjetima normalnog odvijanja poslovnih aktivnosti i života ljudi. U uvjetima kada se na tržištu usporava potrošnja, dolazi do recesije. Sve je to u povijesti već bilo viđeno i poznato. 
No, ova tri posljednja mjeseca svjetska je ekonomija doživjela udar izazvan pandemijom Covida-19, koji nije izazvao recesiju nego je zamrznuo veliki dio svjetske ekonomije i gospodarskih aktivnosti. Što je sve zamrznuto? Zamrznute su gotovo sve aktivnosti u pojedinim granama proizvodnje i usluga, neovisno o političkom i društvenom uređenju, stranačkoj pripadnosti, članstvu ili nečlanstvu u Sindikatu. 
Kada bi se život tvrtke u trenutku proglašenja pandemije usporedio sa životnim ciklusom ljudi, moglo bi se reći da je trenutačno zamrznuta svjetska ekonomija vapila za sredstvima za preživljavanje. No, umjesto aparata, poslodavci su vapili za novcem, svježim hrpama novca bez obzira na to kako će do njega doći. Jedino što im je bilo tog trenutka jasno je da novac može stvoriti država. U tome niti jedna država nije izuzeta. Od onih najvećih i najbogatijih, do onih najmanjih i najsiromašnijih, sve su se odazivale vapaju poslodavaca i dale im izdašnu pomoć.

Obilate potpore poslodavcima

U dolasku do novca politika uglavnom nije bila pragmatična jer je djelovala brzo, sa strahom, u vrijeme zamrznutih aktivnosti i socijalne distance da bi se spasilo što se spasiti može, odnosno, da se izbjegne veća šteta. Mnoge su države posezale duboko u blagajnu, čak 102 države zatražile su pomoć MMF-a, a neke su dizale velike kredite. Sve je rađeno da se ciklus ekonomskih zakonitosti ne prekine, da se svježim novcem nadomjesti trenutačni zastoj gospodarstva. Sama pandemija uzrokovana Covidom-19 direktno nije izazvala štetu, ali strah koji je izazvala „zamrznuta“ ekonomija je mogao ugroziti opstanak i budućnost ekonomije bez hitne državne reakcije. 
Sve su oči bile uprte u radna mjesta i radnike. Kako sačuvati radna mjesta za vrijeme poslije pandemije? Kako platiti radnike da prežive ovo razdoblje sa svojim obiteljima? Kako očuvati vitalne gospodarske grane za budućnost? Kako pokrenuti gospodarstvo u uvjetima zatvorenih granica, karantene, socijalne distance i samoizolacije? Kako sačuvati samu bit života kakav smo imali? Sve to su bila pitanja nastala ni iz čega, doslovno, preko noći, neželjena i neočekivana. Države su reagirale, jer države tome i služe, da omoguće život u novim, nepoznatim uvjetima. Naravno, prije podjele novca postavilo se i pitanje: „Kome dati da očuva radna mjesta?“. Logičan odgovor u tom trenutku bio je: „Poslodavcima, a oni će brinuti o radnim mjestima i radnicima.“ Nije tako bilo samo u Hrvatskoj. Diljem svijeta je masa novca iz državne blagajne išla poslodavcima. Nekima prvi put u povijesti. Tako je poznata izjava bivšeg izvršnog direktora Goldman Sachsa: „Prvi put u povijesti naša će vlada isplatiti plaće ljudima“, koja je naišla na veliko odobravanje britanskih sindikata.

Reakcija na pandemiju u Hrvatskoj

Iz izreke bivšeg izvršnog direktora velikog britanskog poduzeća bilo je vidljivo da je namjera bila da država radnicima isplati plaću, kako poslodavac ne bi imao troška u vrijeme zamrznutih aktivnosti. Slično je bilo i u drugim državama, a razlika je u raznim modelima pomoći nacionalnom gospodarstvu i zapomažućim poslodavcima. Pragmatizam trenutka nije ostavio vremena za promišljeno djelovanje pa je novac dijeljen uglavnom prema kriterijima koje su predlagali poslodavci. Tako je u kratko vrijeme, u Hrvatskoj, u okviru tromjesečnog paketa mjera, samo za ožujak potpore primilo oko 84.000 poslodavaca za „spas“ radnih mjesta 460.000 radnika, u iznosu od 1,5 milijardi kuna. Da, hrvatski model potpora bio je zasnovan na potporama poslodavcima, računajući na njihovo poštenje u raspodjeli tih državnih subvencija, da ne izvlače korist za sebe. Iako su tri Sindikalne središnjice imale najbolje podatke o radnicima kao i viziju modela koji bi za radnike bio najbolji, odnosno, isplatu radnicima na ruke, Sindikati nisu imali prilike sudjelovati u kreiranju mjera i državnih potpora poslodavcima. Kako je taj iznos povećan s 3.250,00 kn na 4.000,00 od 1. travnja, isplate će biti još veće. Tome treba dodati i doprinose koje također terete državni proračun. 

Inventivno, snalažljivo, ucjenjivački, bezobzirno, a često i nezakonito postupanje poslodavaca

Kad je objavljen popis primatelja potpora, bilo je vidljivo da su među primateljima potpora i veliki giganti koji će državne potpore, koje će vraćati svi građani, preliti u dividende svojih vlasnika, jer su u stalnom strahu od „neprijateljskog preuzimanja“. Bilo je i onih koji su primili potpore od države u kojoj nisu platili porez ni ostavili stečenu dobit, nego su je iznijeli iz zemlje svome vlasniku. Bilo je i onih koji su zaustavljali plaćanje faktura svojih dužnika kako im prihod ne bi ugrozio pravo na subvencije, a i onih koji su prihode usmjeravali u novootvorene tvrtke samo da bi zadržali potpore. To su tzv. inventivnosti poslodavaca kojima je država bezrezervno vjerovala, a oni je varaju na mnoge načine. To se vidi i po tome što i u uvjetima subvencija poslodavci otpuštaju radnike. Kako su subvencije raspoređene? Očito, pokazalo se da poslodavci i prema radnicima nastupaju inventivno, snalažljivo, ucjenjivački, bezobzirno, a često i nezakonito. Radnici su upućeni da rade od kuće ili u tzv. 4-smjenski rad bez prava na prekovremeni rad. Smanjivana im je satnica radnog tjedna i umanjivana plaća. Upućivani su na godišnje odmore bez plana i rješenja i tada su jedva primali minimalac. Zaustavljeno je kolektivno pregovaranje, a stečena prava iz kolektivnih ugovora su rapidno, sporazumno, a ponekad i jednostrano umanjivana.

Mnogi u svoje radnike nisu uložili ni kune

Nakon brojnih ukazivanja Sindikata na nezakonito postupanje poslodavaca s primljenim državnim potporama, napravljena je analiza i utvrđeno je da čak 25% primatelja potpora nisu radnicima isplatili plaću veću od primljene državne potpore iako su radnici i u tim uvjetima radili. Poslodavci, dakle, u svoje radnike nisu uložili ni kune, iako su mnogi za to vrijeme radili od kuće, nego su prisvojili dio potpore za sebe. Jadikovke poslodavaca, nerijetko i prijetnje otkazima, traju i dalje, iako su oni profitirali u ovoj pandemiji na štetu svih građana. Koga za to briga? Prosjaci u mercedesima ne odustaju. Navika na potpore očito ima snažne korijene. A oni pošteni poslodavci kojih je većina i kojima potpore zaista znače preživljavanje, ostaju u sjeni poslodavaca profitera. Sindikati, nemoćni, djeluju kao zamrznuti promatrači i svjedoci sve većeg broja radnika na burzi. 

















Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu