English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Svibanj 2020. - F o k u s
Načelno znamo značenje riječi fokus, iako nam je ona rijetko u fokusu. U rječniku hrvatskog jezika nalazimo da je fokus žarište, a biti u fokusu znači biti u središtu zbivanja, biti na oku, biti u samim događanjima. Koliko se sjećam fizike i biologije, u optici je fokus točka u kojoj se sijeku svjetlosne zrake iza leće oka i ta točka trebala bi biti točno kod živca u kojem se stvara slika odnosno signal koji se provodi dalje u mozak. Ako je fokus ispred ili iza živca, vidimo mutno, kratkovidni smo ili dalekovidni, tako nešto. 
Kad kažemo da je netko fokusiran, želimo istaknuti da je svu pažnju usmjerio da uspije u zacrtanom cilju. Čovjek fokusiran na jedan cilj, bilo u znanosti, sportu, ili umjetnosti, ima bolje šanse da ga i ostvari, no moguće je da će pritom propustiti ili žrtvovati nešto drugo. S druge strane, mnogi nisu usredotočeni ni na što, pa pokušavajući sve i svašta rijetko uspijevaju u ičemu. 

Krivi fokus daje iluziju

Fokus je dakle vrlo važan. Bez njega ne možemo vidjeti jasno, ne možemo se usredotočiti, ne možemo uspjeti. No da bismo bili potpuni, fokus mora biti odmjeren. U tome i jest trik, fokus ne smije biti isključiv samo u jednoj točki koliko god jasan bio, a ne može biti niti usmjeren u stotine njih, jer tada ga nema. 
Kad govorimo o trikovima, tajna svakog mađioničara je upravo u tome što se poigrava s našim fokusom. Dok lijeva ruka odvlači pozornost, desna izvodi trik. Jedan od najuspješnijih iluzionista ikada, David Copperfield učinio je da pred očima stotina ljudi nestane Kip slobode u New Yorku. Tribinu prepunu publike i kamera usmjerio je da gledaju ravno prema Kipu slobode, potom je ispred njih stavio veliki zastor koji je nakon puno pompe i tutnjave maknuo. I čudo, ogromnog Kipa slobode više nije bilo, publika je zurila u prazno nebo. Neki kažu da je to učinio tako da je cijelu tribinu jednostavno zaokrenuo na drugu stranu. Što god bilo, trik je učinio tako da je uspješno prebacio fokus publike u drugom smjeru, odnosno držao njezin fokus tamo gdje želi dok je on izvodio trik. Takav znalac uspio je staviti povez na oči publike, iako su svi i dalje gledali. Što su svi pažljivije gledali, što je njihov fokus bio jači, ali u krivom smjeru, to je nevidljivi povez preko njihovih očiju bio gušći, te je on lakše izveo svoj trik. 

Gdje je naš fokus

A gdje je naš fokus danas? Treba li uopće odgovoriti? Na koronavirusu. Važan je to problem i nije želja banalizirati opasnosti, niti napore, niti poduzete mjere. No, pretjerani fokus uvijek skreće od stvarne slike. Fokus cijelog društva, cijelog svijeta je u toj jedinoj točki. Svakog dana samo brojimo zaražene i umrle. Kao da smo zaboravili na sve ostalo. 
Krenimo od najcrnje liste. Prema podacima iz 2018., koji su vjerojatno slični i danas, broj umrlih u Hrvatskoj je oko 145 ljudi dnevno. Dnevni broj umrlih od koronavirusa u Hrvatskoj kretao se oko jedan do dva dnevno. Prema statističkim podacima iz 2018. u Hrvatskoj dnevno od zloćudnih tumora umre 39 ljudi, od šećerne bolesti osmero ljudi, od duševnih poremećaja više od troje, od bolesti živčanog sustava četvero, od bolesti cirkulacijskog sustava 63 ljudi dnevno, od bolesti probavnog sustava više od šestero, od nezgode šestero, pri čemu od nezgoda pri padu gotovo 3 osobe dnevno, a jedna u prometu. Na kraju dugog crnog spiska gotovo dvije osobe dnevno izvrše samoubojstvo. Od gripe je u 2019. godini umrlo 117 osoba (po nekim procjenama i dva ili tri puta više). 
Ljudi, dakle, umiru svakodnevno, to je sastavni dio života, a samo ovo dvoje nesretnika ima (ne)sreću da je fokus društva sada na njima pa završe na vijestima. Uz koronavirus treba paziti na sve aspekte našeg zdravlja, do toga koliko sigurno hodamo ili stojimo. Netko će reći da su i ovi navodi skretanje s fokusa. 

Loše stvari prolaze ispod radara 

Kad je fokus centriran samo na jednu točku, ne radi nam cijeli radar. Tome smo se već osvjedočili u nedavnoj prošlosti. Dok su oči sviju bile uprte u rat i stvaranje nove države, izvršena je privatizacija i tranzicija. Banke su sanirane našim novcem i prodane strancima, a odabrani su često bez isplaćene kune iz svog džepa postali vlasnici tvornica, hotela, zgrada – svega. Preko noći su na blago ovog društva upisali svoje ime. Za Copperfielda s početka priče kažu da je najbolje plaćeni iluzionist svih vremena, no ni naši znalci ne zaostaju. Copperfield je svojoj publici sakrio Kip slobode samo na nekoliko minuta, a mi naše društveno bogatstvo još uvijek tražimo. 
Takvo čudo teško će se ponoviti, no fokusiranje naše nacije na jednu točku i dalje je često. Sjetimo se ulaska u Europsku uniju kada je gotovo svakoj promjeni razlog bio upravo u tome. Sjetimo se dva svjetska nogometna prvenstva, kada je moglo nestati Sunce i nitko ne bi primijetio. Sjetimo se dizanja tenzija oko definicije obitelji i braka, ili kurikularne reforme. Sjetimo se krize Agrokora kada godinu dana nismo mogli živjeti bez svake informacije, tjeralice i trača. Isto je s drugim aferama. Dok se stvari događaju predugo, ništa, potom prekasno previše vike, a na kraju zaborav bez pravog epiloga. Nema tu prave vatre, samo gusti dim i zavjesa. Sjetimo se i izbjegličke krize. Zar pred našim vratima više nema ljudi koji bježe iz jada loveći san o boljem životu na zapadu, koji ni sam još nije načisto želi li ih ili ne? Jesu li se izbjeglice vratile kući? Samo su ispale iz fokusa. 

Nemojmo pasti na isti trik

Dok cijeli svijet zuri u koronavirus, postoji opasnost da mu se iza leđa dogode neželjene stvari. Sve je u drugom planu; gospodarstvo, slobode, izbjeglice, škola, kultura, sport, bolesti… Plaće se smanjuju, skidaju se materijalna prava čak i tamo gdje to nije nužno, radnike se šalje na prisilne godišnje odmore, prijeti se otkazima. Širi se i fama o nužnosti štednje – iako se štedi kad je dobro, a ne kad je loše. 
Zaista, čudan je to svijet. Čudno je to gospodarstvo u kojem tvrtke ne mogu izdržati više od dva tjedna u praznom hodu. Čudan je to sustav u kojem se poduzetnici zaklinju u slobodu tržišta, a traže pomoć od države da ne bi propali. Čudno je to društvo u kojem se javljaju najave da bi udruge poduzetnika mogle izaći na ulicu, kao što to čine nezadovoljni građani, radnici, sindikati. Što će, zviždati i nositi parole? Tražiti za kruh? Dio njih bi, nažalost, i mogao jer, osim zvučnog naziva poduzetnik, u suštini nisu ništa drugo nego obični šljakeri. 
No, hoćemo li vidjeti prave kapitaliste da štrajkaju? Imaju li oni i tada pravo na dividendu? Zato, sumnjam da ćemo ih vidjeti. No pitanje je aktualno. Imaju li kapitalisti i dalje pravo na dividende i ekstra prihode po starom, ako sve stoji? Tu je opasnost, jer iluzionisti diljem svijeta dobro plivaju u svemu. Njihov status i luksuz ne daje milosti, nema tu popuštanja. Za njih sve mora ostati po starom, ili biti bolje. Ovaj kapitalizam nazivaju predatorskim, a predatore nije briga kako živi njihov plijen. Ako je jedna lovina premršava, pojest će dvije.
Umjesto da u ovoj globalnoj krizi preispitujemo cijele sustave, da tražimo bolja rješenja koja će dati sigurnost što većem broju ljudi, prijeti nam obrnuti smjer. Jer, što više proždire, divlja zvijer još je gladnija. Kapital traži svoje i nada se to naći u jednostranom smanjenju plaća i prava radnika, u otkazivanju kolektivnih ugovora, neizvršenju ugovorenih prava, u lakšem opuštanju radnika. Sada vidi priliku skočiti i napasti, uloviti radne i društvene standarde za šiju, uzeti još više, a dati još manje. 
Svijet ne smije zuriti samo u jednu točku. Imajmo jednak fokus na sve što se događa oko nas. Samo tako nećemo ponovno pasti na iste trikove. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu