English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Ožujak 2020. - Virusi u našim glavama
Korona virus (corona virus; COVID-19) vijest je o kojoj se toliko priča. Ovaj opasan virus može se odraziti na zdravlje, gospodarstvo, pa i na radne odnose diljem svijeta. No, kad gledam što se govori, kako se piše, te što se sve događa, pitam se jesu li virusi i u našim glavama, pa nam mozak (ne)radi poput računala zaraženog virusom. 

Sve je pod kontrolom?

Prvo, prevencija i suzbijanje zaraze. Znamo li zaista tako malo, ili je sve samo predstava? Ako se dobro sjećam, naši sugrađani koji su prvi dolazili iz zaraženih područja Kine dočekani su poput delegacija. Samo je nedostajao crveni tepih, a nakon što su se svi „dobro izgrlili i izljubili“, oni su „ozbiljnim preventivnim mjerama“ upućeni na promatranja i obradu. Prije toga su letjeli punim avionom do Europe, pa malo manjim avionom u Hrvatsku i bili su u kontaktu sa stotinama ljudi. Nisu li trebali svi odmah u Kini biti potpuno izolirani, te tako doputovati u domovinu, u izolaciji? 
Iz prve ruke smo se mogli uvjeriti kako izgleda „karantena“. Jednom od naših suradnika član obitelji bio je u zaraženom području Italije. Nakon što se vratio(la) u Hrvatsku, upućuje se u „izolaciju“ – u vlastitom domu, u kojem ne može izbjeći kontakte s članovima obitelji. Dok je on(a) u „karanteni“, ostatak obitelji normalno ide u školu i na posao. Je li to stroga prevencija ili predstava?

Statistike

Statistike govore o visokoj smrtnosti od virusa. Umrli su ipak oni starije dobi, slabog zdravlja i teških bolesti. Objavili su i kako je „u Italiji od Korona virusa umrla osoba koja je bolovala od karcinoma“. 
Simptomi su slični gripi, mogu biti i neprimjetni. Kako znamo da je u Hrvatskoj oboljelo samo 10 ljudi, ili samo 100.000 u svijetu? Možda je prava brojka daleko veća, pa je odmah i postotak smrtnosti manji. Djeca nas znaju iznenaditi, pa su možda najbolji odgovor dali moja 14-godišnjakinja i 10-godišnjak: „Ne brini tata, nitko mlađi od 15 godina nije umro od Korona virusa“. 
Ne bih želio banalizirati problem, no teško je razlučiti što se događa? Imamo li novi oblik trgovinskog rata zapada prema istoku (svakih nekoliko godina istok je kriv za neki opasan virus), je li to želja medija za senzacijom, pokušaj farmaceutskog lobija za novom zaradom, ili zaista prijetnja koja bi nas mogla sve desetkovati? Moguće baš svega pomalo. 

Spremni smo?

Korona ukazuje na neke druge viruse u našim glavama. 
Nesuđena zagrebačka gradonačelnica, koja je bila na vodećoj poziciji u graditeljstvu, kaže da nije ništa posebno to što su Kinezi u tjedan dana sagradili bolnicu za 1000 bolesnika, jer, naime, „sve je to montažno“. To kažemo mi, koji 30 godina nismo dovršili Vojnu bolnicu i pustismo da propadne. Mi, kojima bi trebalo 10 godina da zabijemo prvu lopatu; dvije godine samo da nađemo lokaciju, četiri godine da se donese novi GUP te još četiri za izdavanje dozvola i nalaženje stranog izvođača na ponovljenim natječajima. 
Dok Kinezi grade bolnice u tjedan dana, montažne, kako je naglašeno, morali smo se i mi pokazati spremnima za virus. U jednoj našoj bolnici pripremljena je jedna soba, možda više njih, čak i odjel. Spremno ćemo se oduprijeti epidemiji. Naime, kako smo mi mali narod i kako Kineza ima 325 puta više, tako vjerojatno na njihovih 1000 kreveta nama treba samo 3. Ako je u Kini oboljelo 80.000 ljudi, tada u Hrvatskoj ne bi trebalo mnogo više od 200, pa će jedna do dvije sobe biti više nego dovoljne. Računica je zaista upalila, jer dok ovo pišem, broj naših bolesnika je 13. Prema riječima iz Ministarstva svi su dobro, neki vjerojatno i bolje od zdravih. 
Ako se epidemija zaista dogodi, ona će se dogoditi na određenom području i nije ju briga za veličinu države, a ako je zaista bolest tako agresivna, par kreveta neće biti dovoljno. Možemo se samo nadati da će u međuvremenu barem biti odabrana ledina na kojoj će se graditi naša Korona bolnica. Zagrebački hipodrom ne bi bio loš. No, problem je ako želimo da bude izgrađena u tjedan dana, moraju je opet doći graditi Kinezi, kao i mostove, a oni već imaju Korona virus pa će odmah popuniti i bolnicu. Imamo tri rješenja: a) graditi montažne bolnice u nekoliko dana, no to nije moguće bez još većih komplikacija; b) pacijente iz postojećih bolnica poslati kući da oslobode prostor, to je već vjerojatnije; c) moliti da stvari ne pođu po zlu, a to je rješenje u koje smo se već toliko puta uzdali i nismo pogriješili. 

Djeco, perite ruke!

Ipak možemo si pomoći onako kako su nas učile naše bake: „Peri ruke!“ Ali i tu imamo problem. U jeku snažnih preventivnih mjera protiv opasnog virusa, izbija vijest kako u zagrebačkim školama nema sapuna. Iako Grad Zagreb navodno po đaku daje 300 kuna godišnje za higijenu u školi, djeca ne mogu prati ruke. Oporba po gradonačelniku drvljem i kamenjem, plaču kako djeca nemaju s čime prati ruke, voda im je hladna, nemaju niti WC papira, a roditelji moraju nositi sve od kuće. To bi moglo ostaviti posljedice na psihički razvoj djece, jer kao što znamo, djeca vole prati ruke. Odjednom svi postaju svjesni problema. Javila se i ministrica obrazovanja, jer i ona je zabrinuta tom preprekom za razvoj našeg školstva. 
Iz oporbe predlažu i rješenje. Treba dodati još 300 kuna po đaku godišnje. Pa koliko sapuna i papira klinci troše? Ako sapun košta 5 kuna, a rola papira 1 ili 2, zar svako dijete opere 60 sapuna ili obriše 300 rola papira u godinu dana? Kako u nekim školama ima svega, a u nekima ni WC daske? 
Kriv je gradonačelnik vjerojatno za mnogo toga, samo nikako da mu dokažu. Ali za sapun i papir? Fašnik je spaljen prije par tjedana. Zato gradonačelnik mrtav-hladan, kako on to zna i za mnogo teže stvari, odgovara kako je njega pak učila njegova baka: „Perite ruke s lugom (pepelom), to je najzdravije“. Davna rješenja mogu biti bolja od modernih. Bilo bi dobro prije grandioznih reformi školstva snimiti stvarno stanje. Prije nego što u sve škole ubace tablete, mogli bi provjeriti ima li u njima sapuna i WC papira. U stanju krajnje nužde, s bilježnicom će si netko još i pomoći, s tabletom teško. 

I poslodavci suzbijaju viruse

Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavio je uputu poslodavcima i radnicima, vezano uz Korona virus. Neki poslodavci idu već i korak dalje, zabranjuju svojim radnicima da idu na sastanke izvan tvrtke. Nije jasno baš odnosi li se to na sve ili odabrane. Odnosi li se to na sastanke s djecom, ženom, mužem, prijateljima, izlaskom u kazalište, kino? Što je s ljubavnicama(ima), oni se puno ljube i najopasniji su za širenje virusa? Neki su uputili djelatnike na rad od kuće, ali to se pretežno odnosi na rukovoditelje. Ostali smrtnici i dalje odlaze na posao, pogotovo oni koji ne mogu posao odnijeti kući. Ovo potvrđuje da su bili u pravu oni koji tvrde da rad nije dobar za zdravlje. Tko želi ostati zdrav, neka ne ide na posao! 
Već sad pojedini poslodavci počinju davati do znanja da bi situacija s Korona virusom mogla imati utjecaja na njihovo poslovanje, naravno, samo negativan utjecaj. To bi mogao postati novi Agrokor, kriza, privatizacija, ili rat, novi razlog zašto zaustaviti razvoj prava radnika ili ih čak smanjiti. Teško je ne primijetiti da poslodavci pažnju usmjeravaju na nešto što ih koči ili im prijeti, a rijetko ističu šanse, viziju i razvoj. Točno kao i s ovim virusom. Mi pažljivije slušamo o bolesti, nego o zdravlju. 

Na čijim leđima će se prelomiti šteta?

Gdje je tu još i radnik? Važno je napomenuti da se prema naputku Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, vrijeme koje radnik provede u izolaciji ima smatrati vremenom privremene nesposobnosti za rad odnosno bolovanjem. Tako će biti dok govorimo o 10 bolesnih i desecima u izolaciji doma sa ženom, mužem i djecom, svaki dan idu u školu i tamo (ne) peru ruke. 
Što ako zaista izbije prava epidemija? Ako se zaista zatvore čitave tvornice, ustanove, gradovi? Hoće li i tada svima biti priznato bolovanje, naknada plaće i druga prava? Na čijim će se leđima prelomiti šteta? U medijima se već spominje slučaj zrakoplovne tvrtke Emirates, koja traži od osoblja da zbog Korona virusa uzme mjesec dana neplaćenog dopusta. 
Pitanja, dakle i nisu tako lagana i jednostavna. Kao i uvijek u nas, sve je dobro dok je dobro. 

U svakom zlu nešto dobro

Ipak, gledajmo stvari pozitivno. S padom proizvodnje nad Kinom je napokon čist zrak. Udari li Korona globalno, Zemlja će napokon malo prodisati. Proizvodnja u Europi mogla bi i živnuti. A gdje smo mi? Umjesto kineskog, napokon bismo mogli početi kupovati med hrvatskih pčelara. I to je sve od nas? Ipak ne. Naši školarci mogli bi početi prati ruke. Bude li sreće, sa sapunom. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu