English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Studeni 2019. - Čovjek treba nastaviti dalje
"Naš sindikat se bori!" bila je parola 5. konferencije grafičkog i ambalažnog sektora UNI Global Uniona. Zvuči baš sindikalno, a još je k tome kroz njezinu englesku verziju provučen je logo UNI-ja (Our union fights). No, uz nju, možemo se i zamisliti. Čuvši različite priče iz cijelog svijeta, shvatit ćemo da postoji univerzalno slaganje s tom parolom, ali i njezino različito poimanje. 

Što znači borba?

Kad kažemo "naš sindikat se bori" – što, odnosno tko, čini naš sindikat? Bori li se sindikat za nas? Borimo li se mi sami za sebe? Borimo li se mi i za druge? Na kraju, što podrazumijeva riječ "borba"? Tako je bilo i na ovoj Konferenciji. Mnogi su ponovili: "Naš sindikat se bori", ali iz njihovih izlaganja bilo je očito da ne misle isto. Jedni očekuju da će se UNI kao globalni sindikat boriti za njih čak i umjesto njih, drugi su spremni i ginuti, treći žele što kvalitetniji dijalog, četvrti pokušavaju izgraditi sindikate sukladno potencijalu vlastite mnogoljudnosti, peti smatraju imperativom zadržati dosadašnje stečevine. To jest draž, ali i opasnost mnogih parola. Svima zvuče divno, ali za svakoga mogu imati različito značenje. 
Sindikalna postignuća temeljena su na desetljećima, pa i stoljećima, borbe za radnička prava. I ovo zvuči kao neka od parola, ali stoji. Borba je riječ bez koje ne znamo opisati sindikate i njihova postignuća. Zagrebemo li još dublje u povijest ljudskoga roda, sjetimo li se seljaka, kmetova, robova, njihovih ustanaka i buna, riječ borba dobiva još snažniji značaj. 
Na radionicama o komunikaciji, koje smo održali proteklih godinu dana, u analizi izjava sindikalnih povjerenika i aktivista o tome koje su njihove aktivnosti, najčešće su se ponavljale upravo ove fraze: "Borba!", "Mi se borimo!", "Mi se borimo za prava radnika!"… 
Riječ borba utkana je u svijest svakog sindikalnog aktivista, bez obzira na to koliko on u konačnici aktivan i bio. Riječ borba utkana je u svijest mnogih radnika na svim kontinentima s ikakvom sindikalnom tradicijom. 
No, danas riječ borba nije prisutna stoga što se svi i dalje zaista otvoreno svakodnevno bore za svoja prava. Ona je vjerojatnije prisutna stoga što su radni i društveni odnosi toliko polarizirani i razlike su toliko velike, pa svi vide i osjećaju nepravdu te duboko u sebi smatraju da je takva borba i dalje potrebna. 
Tko se bori, s druge strane ima neprijatelja, ili u najmanju ruku suparnika. Nitko se ne bori s prijateljem, ili sa suradnikom. Stoga riječ "borba", koju mnogi upotrebljavaju kada govore o svojem radu, daje sumornu sliku našeg svakodnevnog socijalnog dijaloga. On je prečesto suparnički, čak i neprijateljski, ili ga uopće nema. Mnogi radnici i poslodavci jedni su drugima neprijatelji, suparnici ili nužno zlo. U svojim glavama i dalje ratuju jedni protiv drugih, a onda konstatiraju kako im dijalog nije na željenoj razini. 

Nove vrste gladi

Daje li klasična sindikalna borba danas dovoljne rezultate za bolje sutra? Stara je izreka: "U revoluciju se ne ide punog trbuha". Nažalost, i danas usred Europe ima gladnih. No, većina ipak više nije praznog trbuha. Trbusi su puni, a mnogima i prepuni. Imovno stanje tu više ne igra veliku ulogu. Novi oblik naše gladi danas jest naš potrošački mentalni sklop, koji potiče naš apetit tako da nam cure sline za ispunjenjem sve većeg broja želja. Željama nikad kraja. One su poput aveti s više glava. Zadovoljiš jednu, narastu dvije. No, ta moderna glad nas ne aktivira, već nas drži u strahu i pokornosti. Trbusi su ipak puni, pravih boraca sve je manje, a revolucije sve su dalje iza nas. Mnogi će radije jednostavno odustati ili otići, napustiti poslodavca, čak i domovinu. No riječ borba ostaje u upotrebi. 

Pobijediti neprijatelja, ili ga prerasti

Kad ističemo borbu, mi ujedno i afirmiramo svojeg neprijatelja u njegovom negativnom kontekstu. Sindikati diljem svijeta, čak i razvijene Europe, uporno se bore protiv kapitalizma, ali gotovo ga nikad ne dovode u pitanje. Čak ga i potvrđuju, kao da će gubitkom tog neprijatelja izgubiti i dio sebe.
Mogu li sindikati odgovoriti na izazove 4. industrijske revolucije pobjedom i popravljanjem kapitalizma? Može li se ova pobjeda dobiti samo prosvjedima, štrajkovima, ili nemirima na ulici? Može li u zakonitostima kapitalizma, uz trendove digitalizacije, razvoja umjetne inteligencije i automatizacije, čovjek zadržati svoje mjesto? Bojim se da ne može. Jednostavno, čovjek postaje suvišan u formuli uspjeha kapitala. Mijenjaju ga drugi profitabilniji faktori. 
Kad se sindikati bore za bolje sutra, pitanje je hoće li uspjeti tako da pobijede neprijatelja u otvorenoj borbi. Problem je i u tome što kapitalizam nema jedno lice. On nije jedna utvrda koju treba osvojiti, on nije jedna palača koju treba spaliti. Ovog neprijatelja ne treba pobijediti, jednostavno ga treba promijeniti. Pravednu budućnost čovjek će doživjeti tek kad kapitalizam (koji imamo još iz vremena 1. industrijske revolucije) ubrzano evoluira u napredniji oblik, u društveno uređenje koje će u današnjim okvirima i iznimnim tehnološkim mogućnostima biti uključivo za sve. Kako bi to postigli, svi koji žele promjene, a gotovo svi ih žele, trebali bi se usmjeriti na to da ponude nova rješenja, da ponude nešto bolje i konkretno. Trebaju biti odlučni i jasni. Trebaju konkretizirati kako istinski dati neposredno pravo odlučivanja svim građanima, a ne samo elitama, kako omogućiti pravednu raspodjelu kumuliranih bogatstava, kako ostvariti održiv razvoj ljudskog roda… Sva rješenja treba artikulirati i ponuditi, nedvojbeno i univerzalno. 
Moramo biti svjesni činjenice da je to moguće. Čovjek leti svemirom, stupio je na Mjesec, sprema se na Mars, pa zašto ne bi bio u stanju promijeniti odnose u kojima živi na ovom planetu. Čovjek ustvari treba promijeniti samog sebe zato što kapitalizam čine baš ljudi, nitko drugi. Nekolicina moćnih i opasnih, poput dinosaura. Njih nije moguće pobijediti u otvorenoj borbi, jer oni se skrivaju duboko u prašumi propisa, praksa, ratova, politike i medija. Sve što nam treba jest promjena u svijesti nas samih, ali i jasan put. Dinosauri to ne mogu pratiti, ostaju iza, oni izumiru. Čovjek nastavlja dalje. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu