Neki su se istaknuti ljudi Crkve u predizborno i izborno vrijeme ponašali kao da hrvatskom narodu žele oktroirati vlast. A trebali bi odluku o tome tko će voditi i kako hrvatsku državu prepustiti "demokratskoj volji naroda". Tako je, prije izbora, jedna vjerska svečanost u "centru svijeta" pretvorena u pravi predizborni politički miting. Zapravo se dogodio svojevrsni desničarski desant s oltara, gdje je sisački biskup nastupio kao žestoki politički agitator, nije davao preporuke, nego komesarski intonirane političke direktive. Njegov do daske nabrijani ideološki istup nikoga nije mogao iznenaditi, s obzirom na to da su njegovi stavovi poznati. No mnogo više začuđuju oni koji ga guraju pred kamere, dopuštajući da se po njegovim politički kontaminiranim propovijedima mjeri cijela crkvena hijerarhija.Zbog političke ostrašćenosti nekih crkvenih velikodostojnika Crkva se danas doima kao posljednje utočište političkog radikalizma, gdje se ideološki bjesovi razigravaju uglavnom s oltara, svađaju narod i huškaju ga na sukobe. Hrvatska je već pomalo umorna od političkih bukača, od govora mržnje i sukoba. To vrijedi i za političke stranke, kao i za predstavnike Crkve. Bojovne poruke, koje se lože ideološkim bjesovima, svojevrsni pokušaj političke inkvizicije, truju javnost, što je, dakako, prije svega problem Crkve, koji ona sama, zbog sebe, mora riješiti.
Nezavisni hrvatski sindikati i Savez samostalnih sindikata Hrvatske, u povodu Svjetskog dana dostojanstvenog rada, koji se održava 7. listopada, uputili su dopis političkim elitama koje će obnašati vlast ili će biti u oporbi, kao i poslodavcima, u kojem poručuju da promijene svoj pristup prema gospodarstvu i sustavu rada te radnicima. Formiranje nove vlasti idealno je vrijeme da se pokaže koliko se cijeni radnika i njegov rad.
Mobing (mobbing) to mob, engl. navaliti, nasrnuti, predstavlja psihološko i emocionalno zlostavljanje na radnom mjestu, šefovanje, psihološko nasilje. Prema navedenoj definiciji pojma, mobing je engleski izraz za zlostavljanje na radnom mjestu. Iako u hrvatskom zakonodavstvu još ne postoji definicija pojma mobing, iz dosadašnjeg iskustva mobing se može prepoznati kao "specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojem jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog integriteta i dostojanstva, sve do eliminacije radnog mjesta. Pri tome je zlostavljana osoba bespomoćna, u nemogućnosti je da se obrani. Takve aktivnosti, ako su učestale i dugotrajne (najmanje jednom na tjedan, tijekom šest mjeseci) smatraju se mobingom".
Prekarijat – kombinacijom riječi precarius, lat. nesiguran i završetkom -ijat iz pojma proletarijat su radnici koji pate zbog prekarnosti, teške opstojnosti u životu bez predvidljivosti ili sigurnosti.Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad, i niska ili nikakva radna prava i zaštita. To su sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima... Za razliku od generacija iz razdoblja socijalne države u Europi koje su mogle računati na teško stečena radnička prava i socijalne ugodnosti kao što je stalno zaposlenje koje im je osiguralo mirovinsko i zdravstveno osiguranje, definirano osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i sindikalno organiziranje, današnji radnik postindustrijskog globalnog kapitalizma često može računati samo na permanentnu nesigurnost.
Izbori za Deveti saziv Hrvatskog sabora održani su 11. rujna 2016. godine. Birači su birali 151 zastupnika Hrvatskog sabora: 140 iz deset izbornih jedinica na teritoriju Republike Hrvatske, 3 predstavnika dijaspore i 8 predstavnika nacionalnih manjina.
“…Kako smo pali bez ispaljenog metka na staru foru novog početka…”
“…Bog, domovina, nacija, svi na pod, ovo je privatizacija! Napravite mjesta za obitelji dvjesta!...”
Na početku tranzicijskog doba na sva usta govorilo se da je to početak gospodarskog procvata Hrvatske i obnove duhovnih i moralnih vrijednosti. Kao u nekom teatru apsurda, stvarnost se grdno narugala tim predviđanjima. Ekonomski, Hrvatska se u ovih dvadeset i šest godina svoje samostalnosti nije makla s mjesta, a ta stagnacija praćena je moralnim i duhovnim rasulom. O tome nam zorno svjedoče aktualna zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni gdje politički akteri, u borbi za svoje osobne interese, vuku za nos hrvatske građane, a pri tome su im puna usta nacionalnih i kojih sve ne drugih uzvišenih interesa.
U proteklih šest mjeseci, od posljednjih izbora, Hrvatska je postala jedinstvena po nekim pojavama ne samo u Europi, nego i u svijetu. Prije svega, prvi put u demokratskoj povijesti, Hrvatska je nakon izbora imala toliko složenu situaciju da niti jedna koalicija ili politička stranka nije mogla samostalno sastaviti Vladu. Uslijedili su dugi, ponekad neizvjesni pregovori prepuni obrata i Vlada je napokon sastavljena. O tome je bilo riječi i u Grafičaru. Svi, pa i sindikalne središnjice očekivali su mnogo od nove Vlade, te se uz osmijeh slikali s novim ministrima.
Što je uopće “cjelovita promjena kurikuluma” koja je izazvala najveće demonstracije u posljednje vrijeme? To je pitanje reforme školskog programa i načina nastave u hrvatskim školama koji se, prema općoj ocjeni, previše zasniva na “štrebanju”, na činjenicama, a nedovoljno razvija kreativni potencijal učenika. “Cjelovita kurikularna reforma” sadrži, navodno, rješenja koja će to preokrenuti. “Kurikulum”, odnosno nastavni program je zapravo aplikacija. A softver, kao što je poznato, razvijamo tek kad preuzmemo operativni sustav na neki svoj hardverski uređaj, kompjuter ili telefon. Znači, prije “kurikularne” morala bi se provesti reforma školstva. Škola ne valja ne samo zato što ne valja nastavni program, nego zato što ne valjaju ni profesori, a sve je podređeno stjecanju nekog apstraktnog obrazovnog profila, koji je bezvrijedan kad ga se pokuša prodati ovdje ili u svijetu – to znanje zaista nema cijenu jer ništa ne vrijedi. Ljudi se školuju za domaće nepostojeće tržište rada, a za ono strano nisu prikladno osposobljeni. Ukratko, trebalo bi prvo provesti reformu obrazovnog sustava.Prema dostupnim podacima broj osnovnih škola u Hrvatskoj stabilizirao se na oko 2130, dok se broj učenika u njima smanjio za 21%. Broj srednjih škola u posljednjih se petnaest godina povećao za 15%, a broj učenika u njima podjednako drastično smanjio. Do čega je to dovelo? Broj nastavnika u osnovnim i srednjim školama strelovito raste, a omjer učenika i nastavnika smanjio se na 1:10, što je mnogo, mnogo više nego u Britaniji, Americi, Švedskoj, Finskoj, Sloveniji... Slično je stanje i na fakultetima.Ukratko, trend je da se obrazovni sustav pretvara u repozitorij državnih službenika – raste taj dio javnog sektora umjesto da se povećanje troškova koje s tim ide pretvara u kvalitetu. Škole su loše jer ih je previše, previše je nastavnog osoblja i sve je uprosječeno. Umjesto da se reformira školstvo, poboljšavat će se “pristup” gradivu, što znači da se, po običaju, jedan konkretni problem seli u apstraktnu sferu.
Hrvatska je jedna od najzaostalijih zemalja Europske unije kako na ekonomskom tako i na misaonom planu. Za vrijeme krize, koja postupno jenjava, Hrvatska je zabilježila najveći pad bruto društvenog proizvoda. Stopa nezaposlenosti je alarmantna jer je tek nešto više od pedeset posto radno sposobnog stanovništva zaposleno, dug postaje sve teži teret, a uz to broj stanovnika se iz godine u godinu smanjuje zbog pada nataliteta i iseljavanja. To ekonomsko mrtvilo prati intelektualna žabokrečina.
Povratak na vrh
