Javnost je ponovno uzdrmana po tko zna koji put, spektakularnim pritvaranjem osumnjičenih aktera velike korupcijske afere teške više milijuna kuna. Ova vijest za obične građane više i nije nova vijest, jer je sličnih uhićenja mnogih osumnjičenika bilo puno u posljednjih gotovo tri desetljeća od proglašenja samostalnosti, ali korupcija je prema indeksu percepcije korupcije (CPI) Transparency Internationala sve veća. Dok je prosjek CPI 2019. g. za Europsku uniju bio 66 (više bodova znači manje korupcije), kod nas je to 47 bodova, što Hrvatsku svrstava na 63. mjesto, među korumpirane države, a što je lošije nego 2012. g. Dakle, svakome tko zagovara dolazak novca iz EU (a bez kojeg teško možemo u budućnosti) jasno je da će novac čekati bolje dane, kada se gospodarstvo na svim razinama očisti bar djelomično od korupcije. Pri tome je važno steći nužno povjerenje u one koji upravljaju trgovačkim društvima, neovisno radi li se o privatnim ili javnim trgovačkim društvima, o velikim, srednjim ili malim trgovačkim društvima. Sva ta trgovačka društva funkcionalno čine gospodarstvo koje generira rast i razvoj Hrvatske i blagostanje njezinih građana. U tu svrhu je još 16. 11. 1990. g. osnovano i Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika, CROMA, kao nezavisna i nestranačka, nevladina udruga, koja i danas djeluje pod nazivom HUM-CROMA.

Tih devedesetih Miroslav Kutle bio je ono što će poslije postati Todorić: najveći hrvatski poduzetnik, istodobno i Nedodirljivi, Neimenovljivi, odviše velik da – mislilo se – padne. K tomu, imao je podršku stranke kojoj je bio barakaški osnivač. 

Bio je čašćen i pažen – višestruko odlikovan. Bio je dobitnik Reda Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića, Reda Ante Starčevića te Spomenice domovinske zahvalnosti. Suvišno je i reći, bio je dobitnik nagrade koja je mnogima bila usputna postaja za pržun. Tu je nagradu – Croma, za menadžera godine – od udruženja menadžera dobio još 1992. godine.

Iako su gotovo sve predizborne ankete predviđale pobjedu koalicije stranaka okupljenih oko SDP-a pod nazivom RESTART, izborni rezultati su pokazali njezin potop. Nakon izbora je bilo začuđujuće gledati vodstvo stranke SDP-a koje je u drugima tražilo krivca za svoj potpuni debakl, drugi uzastopno, mnogo gori od prvog.

Ubrzo nakon objave rezultata stigla je najava ostavke čelne osobe SDP-a, preuzimanjem odgovornosti za poraz, no, bez većih objašnjenja.

Ostaje i dalje pitanje: Što socijaldemokrati u Hrvatskoj čine pogrešno? Je li izborni poraz posljedica samo pogrešnog vodstva ili nekih drugih okolnosti? Odgovor je vrlo jednostavan. Kad bi poraz bilo moguće riješiti samo promjenom predsjednika stranke, onda se ovaj poraz ne bi ni dogodio, jer je predsjednik stranke stranku vodio u posljednjem mandatu. Problem je očito složeniji i slojevitiji i nije odraz samo trenutačnog raspoloženja biračkog tijela nego i politike koja je stranku udaljila od radnika i sindikata kao njihovih, izvornih tradicionalnih birača. 

Privatizaciju 1990-ih nazivati divljom, potpuno je promašeno. Kako si netko zamišlja da je otimačinu moguće provesti pitomo? Usto, hrvatsku korupciju ne treba vezati uz karakterne manjkavosti nacije. Istina je jednostavnija. Da biste imali korupciju, morate imati državu

Hrvatska ima peh da proživljava zakašnjelu prvobitnu akumulaciju i to već treći put u posljednjih nešto više od sto godina. Riječ je, naravno, o okrutnoj prvoj fazi razvoja kapitalizma o čemu, kao što se to nerijetko događa, beletristi govore bolje od filozofa ili ekonomista. Evo jednog odlomka: "Učitelj: Promisli dijete, otkud ovi dari? Sam ti nisi mog’o doći do tih stvari. Dijete: Pa sve mi je od tatice. Učitelj: A otkud one njemu? Dijete: Od djedice. Učitelj: Od koga ih je djeda dobio? Dijete: On je nekog orobio." Tako Karl Marx citira Goethea, za kojeg kaže kako je to napisao rasrđen glupostima da je svako bogatstvo stvoreno marljivim radom. Prvobitnu akumulaciju, neophodnu da bi započeo ciklus kapitalističke proizvodnje, Marx inače uspoređuje s istočnim grijehom u teologiji. Adam je morao zagristi jabuku da bi povijest mogla započeti.

Ovogodišnji parlamentarni izbori i virus korone imaju mnogo toga zajedničkog. I jedni i drugi su došli potpuno nenadano i neočekivano, te u trenutku promijenili naše ponašanje, svijest, navike i očekivanja. Kao da smo svi postali stariji i ozbiljniji, svjesni životnih iznenađenja i pošasti. Ono što nam je do pojave korone bilo silno važno, sada je u drugom planu, jer je izvjesna samo svakodnevna neizvjesnost i prijetnja. Globalni putevi su se raspršili u more nedoživljenih iluzija, a više nego prije postala je važna sigurnost vlastitog doma. I baš kada smo se nekako navikli boriti s virusom, sretni što smo nadomak pobjede, objavljen je datum parlamentarnih izbora. Iako su se trebali održati ove godine, ipak, kao da nas je datum objave sve zatekao.

Drugim riječima, potrošnja jedne osobe je uobičajeno prihod druge osobe. Nacionalni dohodak nastaje kao zbir sve potrošnje, a rast ovisi o brzini i obimu potrošnje. Tako je to u uvjetima normalnog odvijanja poslovnih aktivnosti i života ljudi. U uvjetima kada se na tržištu usporava potrošnja, dolazi do recesije. Sve je to u povijesti već bilo viđeno i poznato. 

No, ova tri posljednja mjeseca svjetska je ekonomija doživjela udar izazvan pandemijom Covida-19, koji nije izazvao recesiju nego je zamrznuo veliki dio svjetske ekonomije i gospodarskih aktivnosti. Što je sve zamrznuto? Zamrznute su gotovo sve aktivnosti u pojedinim granama proizvodnje i usluga, neovisno o političkom i društvenom uređenju, stranačkoj pripadnosti, članstvu ili nečlanstvu u Sindikatu. 

Kada bi se život tvrtke u trenutku proglašenja pandemije usporedio sa životnim ciklusom ljudi, moglo bi se reći da je trenutačno zamrznuta svjetska ekonomija vapila za sredstvima za preživljavanje. No, umjesto aparata, poslodavci su vapili za novcem, svježim hrpama novca bez obzira na to kako će do njega doći. Jedino što im je bilo tog trenutka jasno je da novac može stvoriti država. U tome niti jedna država nije izuzeta. Od onih najvećih i najbogatijih, do onih najmanjih i najsiromašnijih, sve su se odazivale vapaju poslodavaca i dale im izdašnu pomoć.

Početkom ove godine navršilo se 25 godina od početka primjene Zakona o radu. Bio je to prvi Zakon na kojemu su prvi i posljednji put, mjesec dana, zajedno radili predstavnici Sindikata i predstavnici poslodavaca, uz Vladu, koja je konačno uputila u donošenje dogovoreni tekst novog Zakona o radu – dalje u tekstu: ZOR. On je u dotadašnji sustav radnih i industrijskih odnosa unio revolucionarne promjene, a jedna od najvažnijih je bilo kolektivno pregovaranje. 

Istina, kolektivno pregovaranje je postojalo i prije donošenja ZOR-a, jer su se Sindikati organizirali na dobrovoljnom principu u skladu s Konvencijom MOR-a 87., ali na poslodavačkoj strani nije bilo partnerskih organizacija poslodavaca sastavljenih na dobrovoljnom principu, pa su u ulozi poslodavaca na nacionalnoj i sektorskoj razini u kolektivnom pregovaranju sudjelovale Hrvatska gospodarska komora i Hrvatska obrtnička komora. Iako je u vrijeme donošenja ZOR-a, kolektivno pregovaranje bilo uglavnom centralizirano (kolektivni ugovori su se sklapali na nacionalnoj razini) i njima su bili „pokriveni“ svi radnici, stupanjem na snagu ZOR-a, 1. 1. 1996. godine, socijalni partneri su se zauvijek odrekli tih kolektivnih ugovora i počeli izgrađivati novi sustav industrijskih odnosa sukladno odredbama ZOR-a.

Snaga i odlučnost s kojom je proveden štrajk prosvjetnih radnika iznenadili su ne samo Vladu, već vjerojatno i same organizatore. Točno je da je ta djelatnost godinama podcijenjena. O tome, između ostaloga, govori podatak da se svojedobno na nastavnički smjer matematike i informatike godišnje upisivalo tridesetak studenata, a u zadnje vrijeme svega tri ili četiri. Plaće su male, a ugled nikakav. Gotovo svaki dan možemo pročitati da se učitelji, pa i roditelji, iživljavaju na nastavnicima, a reakcije su mlake ili nikakve. Ne želimo nastavnicima pripisivati namjere koje nemaju, ali se postavlja pitanje ne krije li se u pozadini njihovog nezadovoljstva opće nezadovoljstvo sa stanjem u državi.

Globalni cilj socijalnog dijaloga i tripartizma je promicanje postizanja konsenzusa i demokratske uključenosti glavnih dionika u svijet rada. Glavni dionici socijalnog dijaloga su tri strane: sindikati, odnosno, organizacije slobodno udruženih radnika, te poslodavačke organizacije nastale na dobrovoljnom principu, kao glavne stranke u socijalnom dijalogu i uvijek prisutna treća strana, odnosno, predstavnici nacionalnih vlada. Ovisno o tome koliko stranaka sudjeluje u socijalnom dijalogu, on se naziva tripartitni ili bipartitni socijalni dijalog, tripartizam, odnosno tripartitni socijalni dijalog se odvija u svrhu uspostavljanja pravnog okvira za socijalni dijalog na nacionalnoj razini, dok bipartizam podrazumijeva socijalni dijalog između organizacija sindikata i poslodavačkih organizacija u svrhu uređivanja međusobnih prava i obveza na tržištu rada. Odvija se uglavnom kroz kolektivno pregovaranje, rad u radničkim vijećima i predstavljanje u organima poslodavaca.

Trka za mjesto predsjednika ili predsjednice Republike polako se zahuktava. S obzirom na polarizaciju našeg političkog života, imamo s jedne strane desnu opciju koja u prvi plan stavlja hrvatsku državu, mitske nacionalne interese i ostale zvučne floskule te navodne silne uspjehe koje je do sada postigla u vođenju države. Ljevica uzvraća pozivom na jednakost svih građana i socijalnu pravdu. Bez obzira na to što je uloga državnog poglavara uglavnom paradne prirode, niti jedan od kandidata se nije potrudio da biračima malo detaljnije objasni kako će postići ciljeve za koje se zalaže u predizbornoj utrci. Nimalo čudno jer je riječ uglavnom o frazama i nitko se ne želi zamarati s time da ih pretvori u život.