Javnost je ponovno uzdrmana po tko zna koji put, spektakularnim pritvaranjem osumnjičenih aktera velike korupcijske afere teške više milijuna kuna. Ova vijest za obične građane više i nije nova vijest, jer je sličnih uhićenja mnogih osumnjičenika bilo puno u posljednjih gotovo tri desetljeća od proglašenja samostalnosti, ali korupcija je prema indeksu percepcije korupcije (CPI) Transparency Internationala sve veća. Dok je prosjek CPI 2019. g. za Europsku uniju bio 66 (više bodova znači manje korupcije), kod nas je to 47 bodova, što Hrvatsku svrstava na 63. mjesto, među korumpirane države, a što je lošije nego 2012. g. Dakle, svakome tko zagovara dolazak novca iz EU (a bez kojeg teško možemo u budućnosti) jasno je da će novac čekati bolje dane, kada se gospodarstvo na svim razinama očisti bar djelomično od korupcije. Pri tome je važno steći nužno povjerenje u one koji upravljaju trgovačkim društvima, neovisno radi li se o privatnim ili javnim trgovačkim društvima, o velikim, srednjim ili malim trgovačkim društvima. Sva ta trgovačka društva funkcionalno čine gospodarstvo koje generira rast i razvoj Hrvatske i blagostanje njezinih građana. U tu svrhu je još 16. 11. 1990. g. osnovano i Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika, CROMA, kao nezavisna i nestranačka, nevladina udruga, koja i danas djeluje pod nazivom HUM-CROMA.

Tih devedesetih Miroslav Kutle bio je ono što će poslije postati Todorić: najveći hrvatski poduzetnik, istodobno i Nedodirljivi, Neimenovljivi, odviše velik da – mislilo se – padne. K tomu, imao je podršku stranke kojoj je bio barakaški osnivač. 

Bio je čašćen i pažen – višestruko odlikovan. Bio je dobitnik Reda Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića, Reda Ante Starčevića te Spomenice domovinske zahvalnosti. Suvišno je i reći, bio je dobitnik nagrade koja je mnogima bila usputna postaja za pržun. Tu je nagradu – Croma, za menadžera godine – od udruženja menadžera dobio još 1992. godine.

Iako su gotovo sve predizborne ankete predviđale pobjedu koalicije stranaka okupljenih oko SDP-a pod nazivom RESTART, izborni rezultati su pokazali njezin potop. Nakon izbora je bilo začuđujuće gledati vodstvo stranke SDP-a koje je u drugima tražilo krivca za svoj potpuni debakl, drugi uzastopno, mnogo gori od prvog.

Ubrzo nakon objave rezultata stigla je najava ostavke čelne osobe SDP-a, preuzimanjem odgovornosti za poraz, no, bez većih objašnjenja.

Ostaje i dalje pitanje: Što socijaldemokrati u Hrvatskoj čine pogrešno? Je li izborni poraz posljedica samo pogrešnog vodstva ili nekih drugih okolnosti? Odgovor je vrlo jednostavan. Kad bi poraz bilo moguće riješiti samo promjenom predsjednika stranke, onda se ovaj poraz ne bi ni dogodio, jer je predsjednik stranke stranku vodio u posljednjem mandatu. Problem je očito složeniji i slojevitiji i nije odraz samo trenutačnog raspoloženja biračkog tijela nego i politike koja je stranku udaljila od radnika i sindikata kao njihovih, izvornih tradicionalnih birača. 

Privatizaciju 1990-ih nazivati divljom, potpuno je promašeno. Kako si netko zamišlja da je otimačinu moguće provesti pitomo? Usto, hrvatsku korupciju ne treba vezati uz karakterne manjkavosti nacije. Istina je jednostavnija. Da biste imali korupciju, morate imati državu

Hrvatska ima peh da proživljava zakašnjelu prvobitnu akumulaciju i to već treći put u posljednjih nešto više od sto godina. Riječ je, naravno, o okrutnoj prvoj fazi razvoja kapitalizma o čemu, kao što se to nerijetko događa, beletristi govore bolje od filozofa ili ekonomista. Evo jednog odlomka: "Učitelj: Promisli dijete, otkud ovi dari? Sam ti nisi mog’o doći do tih stvari. Dijete: Pa sve mi je od tatice. Učitelj: A otkud one njemu? Dijete: Od djedice. Učitelj: Od koga ih je djeda dobio? Dijete: On je nekog orobio." Tako Karl Marx citira Goethea, za kojeg kaže kako je to napisao rasrđen glupostima da je svako bogatstvo stvoreno marljivim radom. Prvobitnu akumulaciju, neophodnu da bi započeo ciklus kapitalističke proizvodnje, Marx inače uspoređuje s istočnim grijehom u teologiji. Adam je morao zagristi jabuku da bi povijest mogla započeti.

Ovogodišnji parlamentarni izbori i virus korone imaju mnogo toga zajedničkog. I jedni i drugi su došli potpuno nenadano i neočekivano, te u trenutku promijenili naše ponašanje, svijest, navike i očekivanja. Kao da smo svi postali stariji i ozbiljniji, svjesni životnih iznenađenja i pošasti. Ono što nam je do pojave korone bilo silno važno, sada je u drugom planu, jer je izvjesna samo svakodnevna neizvjesnost i prijetnja. Globalni putevi su se raspršili u more nedoživljenih iluzija, a više nego prije postala je važna sigurnost vlastitog doma. I baš kada smo se nekako navikli boriti s virusom, sretni što smo nadomak pobjede, objavljen je datum parlamentarnih izbora. Iako su se trebali održati ove godine, ipak, kao da nas je datum objave sve zatekao.

Proslava Prvog maja, popularnog Praznika rada, ove godine protekla je u bitno drukčijem tonu. Mjere uvedene zbog pandemije koronavirusa i promjene u našim dnevnim rutinama onemogućile su tradicionalno obilježavanje dana koji bi trebao služiti kao svojevrsno iskazivanje priznanja radnicima za njihov trud i napore. U Hrvatskoj Praznik rada već dulje vrijeme, umjesto kao bitan datum u borbi za radnička prava, služi tek za jeftino prikupljanje političkih poena veselicama na kojima se dijele obroci graha.

Ovaj Prvi svibnja zapravo je bio idealan za ozbiljnije promišljanje o radu i ulozi radnika u društvu. Pandemija nas je natjerala da se barem nakratko kolektivno prisjetimo koliko dugujemo dostavljačima, vozačima, trgovcima, medicinskim sestrama i svima onima koje se ovih dana spominje kao prvoborce u izvanrednoj situaciji u kojoj smo se našli. Podsjećanje na njihovu ulogu zove i na prisjećanje na događaje koji su poslužili kao okosnica obilježavanja praznika i uzroke koji su doveli do njih.

Krajem 2014. godine prisustvujući jednoj konferenciji pod nazivom ”Paper vs, Digital” oduševilo me izlaganje dr. sc. Kate Garland (stariji predavač za psihologiju, Sveučilišta Suffolk) o istraživanjima na području tiskanih riječi i digitalne tehnologije koja su počela još davne 1998. godine.

Svoj izvještaj s te konferencije sam započela s: “Papir (grčki pápyrus; biljka papirus) je materijal koji se upotrebljava za pisanje, crtanje, tisak, pakiranje, itd. Proizvodi se uglavnom od drveta ili celuloze. Papir kao podloga za pisanje, u današnjem obliku, pojavio se u Kini oko 105. godine. Izumom tiskarskog stroja započinje era modernog tiskarstva koja uzrokuje znatno povećanje potrošnje papira. 

Tiskarski stroj je naprava koja se koristi za tiskanje. Njegovim otkrićem došlo je do velikog napretka u društvu, zamijenio je dotadašnje pisanje knjiga rukom. Johannes Gutenberg smatra se prvim izumiteljem tiskarskog stroja koji je u Europi 1440. godine donio svojevrsnu revoluciju. Gutenberg je došao na ideju da izlijeva pojedinačna slova iz metala i da od slova sastavlja redove i stranice. Konstruirao je i drvenu prešu pomoću koje se dobivao otisak pritiskom ravne ploče preko lista papira. Ova tehnologija značajna je za širenje pismenosti, kulture, duhovnosti i raznih ideja. Razvilo se tiskanje raznih knjiga, što je dovelo do napretka znanosti i umjetnosti. …”

Porezni moral podrazumijeva obvezu kompanija, bez obzira na vlasništvo, koje ostvaruju u svom poslovanju dobit u pojedinoj državi da na tu dobit toj državi plaćaju porez. Tako bi nacionalne države i njihovi stanovnici ostvarivali financijska sredstva za ulaganje u sve one djelatnosti koje sprječavaju opasne klimatske promjene i narušavanje eko-sustava, ali i mogućnost veće brige za siromašne i za tako bitno (u zadnje vrijeme najbitnije) javno zdravstvo. 

Da je kojim slučajem porezni moral prisutan, u mnogim zemljama bi bilo dovoljno respiratora i mjesta u bolnicama za sve oboljele od koronavirusa, pa bi liječničke odluke ostale pošteđene neetičkih načela u ostvarivanju pomoći u preživljavanju. No, iako je od pojave zadnje ubojite svjetske pandemije (španjolske gripe) prošlo više od 100 godina, a svijet je ušao u IV. tehnološku revoluciju, u epidemiološkom pristupu širenja zaraze nije se promijenilo gotovo ništa. Socijalna distanca tada i sada, najvažniji je oblik borbe protiv zaraze. Zašto je tako i zar tako mora biti? Zar je novac važniji od ljudskog života?