Strukturiranje hrvatskog sindikalnog pokreta

Funkcionalno interesno strukturiranje sindikalnog pokreta u hrvatskoj i njegova pretvorba u oblik koji danas ima započelo je koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća s donošenjem novog radnog zakonodavstva, a intenzivirano je donošenjem Zakona o radu 1995 godine. Spomenuta pravna regulativa koja uređuje slobodu udruživanja i definira socijalne partnere na tržištu rada, prvi je važan čimbenik koji je omogućio utemeljenje slobodnih sindikata, a  naslijedila je sindikalnu strukturu od jedne sindikalne središnjice podijeljene na tri sektora sačinjena od sedamnaest sindikata po granama i djelatnostima.
Koristeći prostor zakonodavnih sloboda i definiranja sindikata kao interesne organizacije radnika nakon ovog kongresa započinje temeljita strukturna transformacija sindikata. Postupno se napušta obveznost članstva u sindikatu, a pristupa se načelu iskaza slobodne volje radnika da bude članom sindikata ili da jednako po slobodnoj volji istupa iz članstva u sindikatu. Ta činjenica je jedan od glavnih čimbenika da je sindikalna struktura u razdoblju od 1990 do 1995 godine temeljito pluralizirana i unutar sindikalnog pokreta. Pred sami početak primjene Zakona o radu donesenog 1995 godine postojale su 4 sindikalne središnjice koje su u tripartitnom socijalnom dijalogu na nacionalnoj razini participirale kroz Gospodarsko socijalno vijeće i Vijeće za socijalno partnerstvo i slobodne sindikate koji djeluju izvan sindikalnih središnjica. Sveukupno pri tijelu državne uprave nadležnom za vođenje registra bilo je 104 sindikata registrirana za djelatnost na nacionalnoj razini.
Drugi važan čimbenik u formiranju  modernog sindikalnog pokreta u hrvatskoj je održavanje prvog kongresa Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Bez obzira na socijalnu atmosferu koja je vladala u to vrijeme važan je zbog etabliranja iskaza slobodne volje radnika kao temeljnog načela pri utemeljenju sindikata i pri istupanju iz članstva istoga.
Traći i najvažniji čimbenik u kontekstu definiranja socijalnih partnera na tržištu rada te slobodi njihova utemeljenja, udruživanja s drugima i razdruživanja je donošenje Zakona o radu 1995 godine. Njime se mijenjaju struktura i narav radnog odnosa. Radni odnos od statusnog odnosa postaje obvezno pravni odnos, a iz odredaba Zakona jasno se iščitava dualistička narav radnog odnosa. Pored narečenog važno je istaći da se donošenjem Zakona o radu po prvi puta susrećemo s institucionaliziranjem kolektivnog ugovora kao autonomnog pravnog vrela, bez obzira na to za koje područje i na kojoj razini je zaključen.
Primjena  Zakona o radu zatekla je u velikoj mjeri pluraliziranu sindikalnu scenu. Bivših 17 granskih sindikata transformiralo se u 104 granska sindikata i sindikata djelatnosti veći dio kojih je bio udružen u 4 sindikalne središnjice koje su participirale u tripartitnom socijalnom dijalogu na nacionalnoj razini ostali značajan broj su bili slobodni sindikati koji su djelovali izvan sindikalnih središnjica.
Donošenjem Zakona o radu 1995 godine proširen je i produbljen prostor sloboda za utemeljenje interesnih udruga na tržištu rada. U kontekstu prava i sloboda je posebno zanimljiva odredba iz članka 165. stavka 1. istog zakona koja izrijekom kaže da sindikat može utemeljiti najmanje deset punoljetnih i poslovno sposobnih fizičkih osoba. Nadalje Zakonom se ne propisuju nikakva prethodna odobrenja niti uvjeti. Među radništvom su ove odredbe shvaćene gotovo doslovno, tako 2006. godine imamo 274 registrirana sindikata na nacionalnoj razini što je u odnosu na početak primjene zakona o radu povećanje za 163,5%, a na dan 30 lipnja 2010. godine 284 sindikata ili povećanje u odnosu na 2006 od 3,65%. Ovu činjenicu mnogi koji se bave teorijom i praksom socijalnog dijaloga na tržištu rada, danas smatraju nepotrebnom i otežavajućom za postizanje boljeg učinka sindikata. Hipertrofija broja sindikata slobodno se može okarakterizirati patologijom unutar sindikalnog pokreta.

Kontroverze hrvatskog sindikalnog pokreta danas

Temeljna karakteristika sindikata u Hrvatskoj nakon dvadeset godina slobodnog sindikalnog organiziranja i djelovanja je konfuzija u sindikalnoj strukturi i velika disperzija u pravcu nižih oblika organiziranja, što u praktičnom smislu dovodi do desindikalizacije. Sindikaliziranost pretpostavlja organizacijsku i praktičnu sposobnost korištenja argumenta snage pored snage argumenata u dijalogu sa drugom stranom. U ovom kontekstu broj članova sindikata je važan, ali nije odlučujući čimbenik. U prilog tezi ide podatak o kontinuiranom porastu broja sindikata registriranih na nacionalnoj razini uz isto tako kontinuiran pad broja članova sindikata. Početak primjene Zakona o radu 1. siječnja 1996. godine zatekao je oko 75% radnika članova sindikata, a koncem lipnja 2010 godine taj postotak je iznosio oko 35% što je prosječan godišnji pad broja članova sindikata od 5%, dok prosječan godišnji porast broja sindikata registriranih na nacionalnoj razini iznosi 12,4%. Druga činjenica koja ne ide u prilog učinkovitosti sindikata u postizanju konsenzusa oko jedinstvena i argumentirana prosječna zajedničkog interesa te kompetentna nastupa prema drugoj strani na razini grane, djelatnosti, sektora ili na nacionalnoj razini, jest velika disperzija prema nižim oblicima organiziranja.
 U sliku nisu uključeni sindikati registrirani na nižim razinama organiziranja, je se oni upisuju u registre udruga koji se vode pri županijskim tijelima nadležnim za rad i o njima ne postoji apsolutno točna nacionalna statistika. Na nižim razinama sindikalnog organiziranja županijskoj i na razini društva registrirano je oko 400 sindikata, što čini ukupan broj od oko 700 sindikata. Ako se uzme da danas u Hrvatskoj ima oko 530 000 članova sindikata ukupno, onda ispada da u Hrvatskoj svaki sindikat ima prosječno oko 757 članova. No činjenice su drugačije: 20% sindikata ima oko 100 ili manje članova, 5o% sindikata ima manje od 1000 članova, a samo 20% sindikata ima preko 1000 članova. Treća nelogičnost unutar hrvatskog sindikalnog pokreta je disperzija sindikata unutar iste grane ili djelatnosti što se posebno očituje unutar javnih djelatnosti i državnih službi.
Sve narečeno potvrđuje podatak da od pripreme štrajka za Opći kolektivni ugovor za gospodarstvo hrvatski sindikati nisu uspjeli postići opći konsenzus oko ni jednog pitanja koje se tiče globalnog nacionalnog interesa radnika, niti provesti globalnu sindikalnu akciju s pozitivnim učinkom. Ove naznačene kontroverze i nelogičnosti unutar sindikalnog pokreta u Hrvatskoj i nerješavanje istih dovele su do pada povjerenja u sindikat kao radničku zaštitnu instituciju te slabljenja autentičnosti sindikata kao interesne organizacije. Istraživanje koje je provedeno u svrhu ispitivanja stavova sindikalnog članstva pokazuje zabrinjavajuću količinu negativnih stavova u odnosu na sindikat kao instituciju poglavito u odnosu na sindikalne elite .
 Zaključno, razlozi konfuznosti, čestoj nekonzistentnosti i niskoj razini konsenzusa o prosječnom zajedničkom interesu i obrane istoga su višestruki. Ponajprije se očituju u konfuznosti i nedorečenosti pojedinih zakonskih odredaba, zatim u neravnoteži pregovaračke sposobnosti socijalnih partnera u dijalogu (dvadeset godišnja praksa pokazuje da su sindikati u podređenom položaju) i čestoj upotrebi autoriteta države sa strane Vlade RH kod donošenja odluka koje se tiču radne stabilnosti i socijalne sigurnosti, a donošenje kojih u načelu pripada konsenzusu socijalnih partnera.
Pozitivni učinci i pomaci su vidljivi kod dijela sindikata (radi se o oko 8-9% sindikata čije je područje djelovanja teritorij Republike Hrvatske) koji su uspjeli izbjeći neracionalnu disperziranost unutar iste grane odnosno djelatnosti i koji su uspjeli održati ili ustrojiti funkcionalnu i organizacijsku sindikalnu infrastrukturu, koja im osigurava logistiku za realizaciju programa i provođenje aktivnosti u tom pravcu. No, ti primjeri su u velikoj mjeri rijetki da se percipiraju kao iznimke koje potvrđuju pravilo, a ne uobičajen oblik djelovanja.