English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Minimalna plaća ili olako prihvaćena obmana
Prije rasprave, a poglavito prije odluke o visini minimalne plaće nužno je napraviti analizu njenih višestrukih učinaka na najranjivije sektore i zaposlenike, upozoravaju i stručnjaci. Prema nekim stručnim upozorenjima minimalac ima važne regionalne učinke, zato što su najosjetljivije industrije najviše koncentrirane u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u kojoj su prosječne plaće ionako znatno niže od prosjeka Hrvatske. Neke od ovih industrija izvoznog su karaktera i troškovi rada važna su komponenta konačne cijene proizvoda, pa time i konkurentnosti. Izrazito povećanje minimalne plaće ove bi industrije moglo dovesti u problem i rezultirati smanjivanjem zaposlenosti. S druge strane, minimalna plaća važan je element zaštite dostojanstva radnika i sprječava neprimjereno nisku cijenu rada. Dakle, u tom skupu različitih učinaka minimalne plaće treba odrediti njezinu primjerenu razinu, a tripartitne konzultacije Vlade, sindikata i poslodavaca temeljene na argumentima i analizi mogućih učinaka, čine najbolji mehanizam za ostvarenje tog cilja.

Treći na dnu prema visini minimalne plaće

Prema nerazumnoj buci medija o svekolikom rastu u Republici Hrvatskoj i navali statističkih podataka, iz krize smo službeno izašli 2015. godine, dakle, prije više od dvije godine, od kada u Hrvatskoj raste BDP, raste industrijska proizvodnja, raste potrošnja, a u porastu su i ostali elementi društvenog rasta, a prema stvarnim podacima trenutačno je Hrvatska s 437 eura u visini minimalne plaće u odnosu na članice EU-a, treća država na dnu. Tu se nalazimo u društvu s Bugarskom i Rumunjskom s time da Bugarska ima minimalnu plaću od 235 eura, Rumunjska 316 eura, a onda dolazi Hrvatska sa svojih 437 eura. Poljska ima 498 eura minimalnu plaću, a Mađarska 460 eura itd. Kada se vidi koliko je to bilo u postotku u zadnjih 10 godina, onda je u Poljskoj bio porast od 101%, u Mađarskoj 78%, a u Hrvatskoj tek 19%, što prema podacima o rastu ni u kojem slučaju nema opravdanja. Neke analize, a poglavito analiza Europskog sindikalnog instituta i Europske konfederacije sindikata pokazuju da mnogobrojni radnici još uvijek ne osjećaju ekonomski oporavak, jer su u sedam država članica Europske unije, među kojima je i Hrvatska, plaće danas niže nego prije osam godina. Za razdoblje od 2009. do 2016. godine realne plaće, prilagođene za inflaciju, svake godine su bilježile prosječan pad na razini godine u prosjeku za 3,1 posto u Grčkoj, jedan posto u Hrvatskoj, 0,9 posto u Mađarskoj, 0,7 posto u Portugalu, 0,6 posto na Cipru, 0,4 posto u Velikoj Britaniji i 0,3 posto u Italiji.
Isto tako istraživanje u okviru analize "Benchmarking Working Europe 2017" također pokazuje da su plaće u 18 država članica EU rasle mnogo sporije u sedam godina nakon krize nego u osam godina prije toga; realne plaće porasle su u samo tri zemlje – Njemačkoj, Poljskoj i Bugarskoj.
U većini zemalja minimalna plaća ostaje preniska, tako da ni radnici s punim radnim vremenom nemaju dostojanstven standard života. Deregulacijske reforme sustava industrijskih odnosa, provedene u mnogim zemljama, stvorile su okvirne uvjete koji dodatno otežavaju uzlaznu konvergenciju plaća i ostvarivanje ekonomskog rasta potaknutog plaćama.
Sve su veće razlike između različitih skupina radnika i zemalja – radnici stariji od 65 godina više sudjeluju na tržištu rada, što može biti odraz održivog radnog života, ali i nedovoljnih prihoda od mirovina. Mladi i oni s niskom razinom obrazovanja i dalje su u vrlo teškom položaju na tržištu rada, a dugotrajna nezaposlenost među njima i dalje raste. Istodobno, sve je veći udio radnika koji su zarobljeni u poslovima s atipičnim oblicima ugovora o radu i niskim primanjima, te su u riziku od siromaštva iako su zaposleni. Općenito, posljednjih devet godina povećan je rizik od siromaštva uz rad, upozoravaju svi ozbiljniji sindikalni analitičari. 
Takvo stanje neodrživo je za radnike i za ekonomiju (posebno u hrvatskom slučaju), iako mediji javljaju o rekordnom rastu BDP-a, industrijske proizvodnje i izvoza, te povoljnijim kreditnim rejtinzima. Naime, dokazano je da ekonomskog rasta ne može biti bez rasta zapošljavanja i kvalitetnih radnih mjesta u smislu trajnosti, sigurnosti i dostojno plaćenog radnog mjesta, a društveni oporavak u smislu povećanja BDP-a, povećanje proizvodnje, potrošnje i plaća, trebaju osjetiti svi hrvatski građani, a radnici trebaju veću barem zajamčenu minimalnu plaću. 

Poziv poslodavcima da „slobodno“ isplaćuju minimalac!?

Imajući u vidu sve navedeno i uvažavajući realne statističke podatke i grubo realne analize kompleksa pitanja oko minimalne plaće i Zakona o minimalnoj plaći nameću se brojna pitanja poput:
- Što je Zakonom i drugim propisima zajamčena minimalna plaća? Je li to zajamčeni materijalni minimum dostojanstva rada i radnika ispod kojega se u Hrvatskoj ne može i ne smije raditi ili je podvala hrvatskim radnicima provučena kroz priče o ranjivim industrijama? Što je u stvarnosti neizravan poziv poslodavcima da komotno isplaćuju „minimalac“ jer će za to biti stimulirani raznim olakšicama? Naime, iole ozbiljna predviđanja predviđaju da će se vrlo brzo zona isplate minimalne plaće proširiti za minimalno 10 do 15 posto, bez obzira na to što u članku 3. Zakona o minimalnoj plaći izrijekom stoji da pravo na minimalnu plaću utvrđenu odredbama Zakona imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj, neovisno o sjedištu ili registraciji poslodavca. Dakle, nema riječi o razlici u regijama i ranjivim industrijama.
- Što se događa da sindikalne elite koje sudjeluju u tripartitnom dijalogu olako, bez ikakve ozbiljne reakcije prihvaćaju podvale poput vraćanja duga (vidi potpisane sporazume) u povećanje plaće u javnom sektoru i višestrukih posljedica za radnike koje će proizvesti Zakon i drugi propisi o minimalnoj plaći? 




Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: