English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Političko spašavanje posrnulog carstva
Još uvijek nije razriješena dilema kojim novcem će se i hoće li se uopće kupiti INA, a pred Vladom je novi problem vezan uz gospodarstvo. Najprije je, u rano proljeće, započelo sa stidljivim najavama koje su iznenada zadesile najveće poslovno carstvo građeno na temeljima suverene i demokratske države Hrvatske. Mjerodavne Agencije za rejting su bile predvodnice loših vijesti, jer su mu odjednom snizile rejting za jedan stupanj. Budući da dio poduzeća iz tog poslovnog carstva kotira na burzi, bilo je odmah vidljivo da je veliki problem na pomolu. Kako se radi o lancu povezanih poslovnih subjekata koji su u većinskom privatnom vlasništvu, rekli bi neki, privatni će se vlasnik sam pobrinuti za rješenje problema koji su ga snašli. No nije bilo tako i nije bilo jednostavno. Politika, iako nema nikakve veze s privatnim vlasništvom, osluškivala je teškoće na pomolu, promatrala razvoj situacije, a onda iznenada, na najvišoj razini s privatnim vlasnikom održala tajni noćni sastanak, posve skriven od medija. Tek kasnije, kada se problem počeo razotkrivati, političari na najvišoj razini „priznali“ su svoj „grijeh“ i obznanili javnosti kako su, eto, kao neutralni promatrači, primili i obavili razgovor s poduzetnikom u teškoćama. Bilo je i novih sastanaka. Tko je prvi inicirao sastanke i s kojom namjerom, još uvijek nije poznato. Tako je odjednom cijela javnost postala zaokupljena poslovnim carstvom u teškoćama te počela kalkulirati treba li uopće politika znati što se događa u poslovnom subjektu u privatnom vlasništvu i ako sazna, treba li intervenirati, odnosno, pomoći da se stanje dovede u red. Polemika ima puno i svaka ima svoje opravdane razloge, ali nitko, tko je javno o tome govorio, ne govori o radnicima. Ili, ako i govori, ne govori na pravi način.

Kako je i kada gospodarsko carstvo stvoreno?

Kao što je već rečeno, na početku privatizacije u prvim godinama samostalne i suverene Republike Hrvatske, počela je izgradnja poslovnog carstva. Oni stariji se sjećaju da je jednog dana na trgovinama UNIKONZUMA osvanuo natpis „KONZUM“, što je bio jasan znak da su trgovine promijenile vlasnika. Polako ali sigurno, nije ostalo na tome. Zaredala su nova i nova preuzimanja trgovačkih društava i stvorio se respektabilan lanac ne samo trgovine nego i proizvodnje prehrambenih proizvoda, vina, voća, povrća, mesa i dr. Uz to, da ne bi ostalo samo na radu, kupovala su se i revitalizirala lovišta, vinski podrumi, poljoprivredni kombinati, otvarale benzinske pumpe, a preuzimanje velikog lanca trgovine tiskovinama postalo je osnova za „dućane, pošte i mjenjačnice u jednom“, jer se veliki broj usluga počeo pružati na kioscima za prodaju tiskovina. I to nije bilo sve. Hrvatska je za takvo poslovno carstvo postala pretijesna i premala. Počelo je širenje u regiji i kupnja lanaca trgovina u susjedstvu. Jedino što nikada nije realizirano, zahvaljujući nekim „zločestim“ zdravstvenim radnicima, jest vađenje krvi i prodaja lijekova u trgovinama, ili na kiosku. Tako je, kroz proteklih 25 godina taj gospodarski div postao miljenik svih politika i političara, jer su se međusobno pomagali. Tako se za komunalne usluge nije trebao platiti gotovi novac, nego su voucheri, kao prešutno priznate vrijednosnice, mahom postali sredstvo za isplatu božićnica i uskrsnica u komunalnim i drugim tvrtkama. Gospodarsko carstvo danas ima oko 60 000 zaposlenih radnika, od čega je polovica u Republici Hrvatskoj, koji su godinama radili za to i takvo poslovno carstvo i ostavljali u njemu dio svoga zdravlja. Zbog toga je pitanje treba li politika spašavati privatno poslovno carstvo, više nego suvišno. Odgovor je da treba, a evo, zbog kojih razloga:
- Sve što se događalo i način kako se događalo bilo je odobreno od politike;
- Sve to je stvoreno potpuno legalno, koristeći postojeće zakonodavstvo za koje su svi znali kakvo je, ali ga nitko nije želio mijenjati;
- Respektabilan broj radnika koji danas radi u divu s teškoćama je godinama radio za malu plaću, gotovo minimalac, te je tako u to carstvo ugradio dio svoje ljudske vrijednosti, svoje vrijeme i svoje dostojanstvo;
- Politika je uvijek, pa i danas, odstupala od pravila, kada su u pitanju „veliki igrači“ za razliku od svih ostalih, običnih smrtnika.
- Svi radnici koji su radili u tom poslovnom divu, zavrijedili su dio poštovanja, jer su radili za „gazdu“ koji im je isplaćivao kakve-takve, gotovo minimalne plaće i nisu bili bez posla;
- Radnici su dio svog rada ostavili nenaplaćen u tom gospodarskom divu, što je najvažniji razlog da se on treba „spasiti“ od pada i propasti;
- Stari socijalistički PIK-ovi nisu postali ruševna i devastirana zdanja (kao što se to dogodilo s velikim dijelom hotela i druge imovine), nego su stavljeni u funkciju proizvodnje hrane, te je barem malo smanjen njezin uvoz.
Da, treba politika pomoći da se gospodarsko carstvo očuva i iz niz drugih razloga, a najvažniji je da je to carstvo željeno dijete upravo te politike. Možda je težnja za razvojem u jednom trenutku otišla izvan kontrole jer je moć prevladala nad realnošću, ali ipak, sve stvoreno je još uvijek tu, opipljivo i stvarno. Nije „preliveno“ u milijunsko mito kao što je to bio slučaj s nekim javnim poduzećima o kojima se još uvijek vode sudski sporovi.
Bilo kako bilo, vrijedni i požrtvovni radnici s pravom očekuju pozitivna rješenja, pa iako se ona postigla i uz pomoć politike. Radnicima je bitno poduzeće i njihova radna mjesta. O „gazdi“ oni ni ne razmišljaju. I tu vrijedi ona, nebrojeno puta izgovorena poslovica: “Bogati se ionako sami za sebe pobrinu.“ 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: