English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Fakultativnost – prepreka za razvoj radničkih vijeća
Industrijska demokracija, kao oblik predstavljanja radnika, postala je predmetom međunarodnih i europskih dokumenata kao dio rasprave o radničkim pravima. U mnogim zapadnoeuropskim državama razvili su se različiti oblici predstavljanja, odnosno, sudjelovanja radnika u upravljanju još u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća. Od 1950. godine industrijska demokracija (u smislu predstavljanja svih radnika kod poslodavca) priznata je od nacionalnog radnog zakonodavstva ili nacionalnih tripartitnih sporazuma između vlada i socijalnih partnera u mnogim zapadnoeuropskim državama. I na međunarodnoj razini, u stvaranju zakonodavnog okvira za radničko sudjelovanje došlo je do usvajanja ključnih dokumenata koji predstavljaju izvor prava za radničku participaciju i suodlučivanje (Konvencija MOR-a br. 135/1971., Socijalna povelja Vijeća Europe iz 1961.). 
Sudjelovanje radnika u upravljanju najčešće se danas ostvaruje kao izravna participacija radnika u upravljanju poduzećem te također kao participacija putem izabranih predstavnika. Ovisno o tradiciji i razvoju industrijskih odnosa u pojedinim državama, predstavnici radnika imaju različita prava – od prava na obavješćivanje i savjetovanje do prava izravnog sudjelovanja u odlukama uprave. U nekim se slučajevima „sudjelovanje u upravljanju“ ili „industrijska demokracija“ tretiraju kao kombinacija odgovorne ekonomije i izravne kontrole od uprave, ali se ipak u većini slučajeva demokracija na radnom mjestu promatra s aspekta prava svih radnika kod nekog poslodavca. U cilju razvoja industrijske demokracije na razini EU usvojeno je niz dokumenata već od 1980-ih godina, a najvažnijim dokumentom se smatra Direktiva 2002/14/EZ kojom se uspostavlja opći okvir za obavješćivanje i savjetovanje radnika u državama članicama EU.

Radnička vijeća u Hrvatskoj

Pravni okvir za izbor radničkih vijeća u Hrvatskoj stvoren je 1995. godine usvajanjem Zakona o radu, čija je primjena počela od 1996. godine. Od proglašenja samostalnosti RH, tj. od 1991. godine, pravo zastupanja radnika imali su samo sindikati. No, već tada, u okviru rasprava oko uređivanja instituta radničke participacije u Zakonu o radu, bez obzira na to što je na razini EU već postojalo pozitivno iskustvo radničke participacije, uvođenje radničkih vijeća u sustav radnih odnosa kod sindikata je izazvalo podijeljene osjećaje. Valja se prisjetiti da je to bio prvi Zakon o radu kojim je stvaran okvir za socijalno-tržišno gospodarstvo u demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, a opterećenje koje je ostavilo „samoupravljanje“ i „radnički savjeti“ bilo je još suviše svježe. U to vrijeme je i sindikalni pokret u Hrvatskoj proživljavao svoju demokratizaciju i smatralo se posve normalnim da sindikati žele „osvojiti prostor“ industrijske demokracije i zastupati radnike u svim područjima. 
Valja naglasiti da je u to vrijeme, unatoč velikim i snažnim promjenama na sindikalnoj sceni, zastupljenost članova sindikata bila na vrlo visokoj razini (često i preko 90% od zaposlenih radnika). Stoga je i sama mogućnost pojavnosti radničkih vijeća kao legitimnih tijela za predstavljanje radnika na razini poduzeća od strane sindikata doživljena kao stvaranje paralelnog sustava predstavljanja radnika, bojeći se da će on oslabiti postojeće sindikalne strukture i njihovu aktivnost na razini poduzeća i ohrabriti stvaranje „žutih sindikata“. Takav strah osobito je bio dominantan kod tek utemeljenih, tzv. „novih“ sindikata i sindikalnih središnjica, jer su oni u procesu svoje demokratizacije izražavali negativno stajalište i prema „naslijeđenom“ stanju u sindikalnom pokretu i prema „starim“ sindikatima. Stoga je i samom donošenju Zakona o radu s institutom radničke participacije kroz radnička vijeća prethodila duga i mučna rasprava među sindikatima oko koristi i potrebe instituta radničkih vijeća u Zakonu o radu. Jedan dio sindikata već tada se opredijelio za radnička vijeća, kao oblik modernog, demokratskog sindikalizma u participaciji svih radnika na razini poduzeća, imajući u vidu dobra iskustva zapadnoeuropskih zemalja (osobito Njemačke), dok su se neki sindikati uporno suprotstavljali uvođenju radničkih vijeća u sustav industrijske demokracije radnika smatrajući da je njihova uloga „paralelna“ po pravima sa sindikatom, te je stoga i nepotrebna. Na kraju, nakon višemjesečnog zajedničkog rada na tekstu prvog Zakona o radu postignut je kompromis. Radnička vijeća su dobila svoje mjesto u Zakonu o radu, ali ne kao obvezna, nego fakultativna tijela za radničku participaciju. Ta fakultativnost ostala je kroz svih dvadeset godina radničkih vijeća u Hrvatskoj i na određeni je način „obilježila“ i ulogu radničkih vijeća u sustavu radnog prava i radnih odnosa Republike Hrvatske jer još uvijek nema svoje jasno i nedvojbeno mjesto u razvoju industrijske demokracije u Republici Hrvatskoj.
Iskustva u radu radničkih vijeća kroz dvadeset godina
Kao što je naprijed navedeno, proces djelovanja radničkih vijeća u Hrvatskoj proizlazi iz zakonodavnog okvira u Zakonu o radu. Pri tome treba naglasiti da je „fakultativnost“ radničkih vijeća kao način njihovog utemeljenja zadržana od 1996. godine, kada je donesen prvi Zakon o radu, kroz sve njegove izmjene i dopune (2001., 2003., 2004., 2009., te 2014. godine). Najveće promjene u uređivanju institucije radničkih vijeća u Zakonu o radu dogodile su se 2009. godine, a odnose se na usklađivanje zakonodavstva RH s pravnom stečevinom Europske unije. Ovakav sustav predstavlja u praksi „dvostruko predstavljanje“ (slično njemačkom modelu), u kojemu zakon definira sindikate kao organizacije koje predstavljaju „prava i interese svojih članova“, dok radnička vijeća, kada se utemelje, predstavljaju prava i interese svih zaposlenih radnika kod poslodavca. Posljedica ove definicije jest da sindikati predstavljaju radnike u kolektivnom pregovaranju, te imaju pravo organizirati industrijske akcije, dok radnička vijeća predstavljaju radnike u pitanjima koja se tiču njihovih osobnih prava i interesa povezanih s radnim odnosom, te mogu samo nadgledati primjenu kolektivnih ugovora. 
Od samog početka, ovakva „dvojna“ uloga u predstavljanju i zastupanju radnika nailazi na velike dileme. Zato što se kroz „obavješćivanje i savjetovanje“ radnika kroz instituciju radničkih vijeća dolazi do važnih informacija o poslovanju, sindikati još uvijek imaju različite strategije prema radničkim vijećima. Sindikati, koji su u početku podržavali instituciju radničkih vijeća kao oblik demokratizacije radnih odnosa, i nadalje sudjeluju u izboru i radu radničkih vijeća i kroz taj rad postižu optimalne ciljeve radničke participacije (od zastupanja i zaštite radnika do sudjelovanja u upravljanju kroz rad u upravnim i nadzornim odborima). Sindikati koji su zastupanje radnika na razini poduzeća preferirali jedino i isključivo kroz sindikate i sada se opredjeljuju za takav oblik participacije koji je omogućen Zakonom o radu (tamo gdje nije utemeljeno radničko vijeće, sva prava i obveze radničkog vijeća preuzima sindikalni povjerenik). Ova dvojaka uloga radničke participacije koja je omogućena i radnim zakonodavstvom na neki je način „pomirila“ interese u radničkoj participaciji, ali je unijela i veliku zbrku u procjeni njezinog učinka i to, bez razlike, kod kvantitativnih i kvalitativnih obilježja radničke participacije u Hrvatskoj. Zbog ove „dvojake“ mogućnosti, odnosno, mogućnosti da radničko vijeće bude utemeljeno kao osnovni oblik participacije svih radnika, ali i da ga nema, nego da sva njegova prava iz ZOR-a ima sindikalni povjerenik, niti nakon dvadeset godina postojanja radničkih vijeća nije moguće procijeniti njihov broj ni stvarnu ulogu u razvoju industrijske demokracije.

Ocjena stanja i prakse uoči osmih izbora

Ni danas, uoči osmih izbora za radnička vijeća u Hrvatskoj nema dostupnih podataka o broju i udjelu poduzeća ili radnika koji su obuhvaćeni odredbama Zakona o radu o sudjelovanju radnika u odlučivanju. Dostupni podaci Zavoda za statistiku ne omogućuju ni potrebne informacije o broju poslodavaca kod kojih bi, uzevši u obzir kriterije iz ZOR-a (najmanje 20 zaposlenih radnika) bilo moguće utemeljiti radničko vijeće. Podaci s kojima raspolažu sindikati ograničeni su na poduzeća u kojima djeluju sindikati, te se ne mogu iskoristiti niti za približnu procjenu radničkih vijeća, pogotovo kod malih poslodavaca. Također, nema dostupnih podataka na nacionalnoj, pa ni sektorskoj razini o broju poduzeća koja uopće primjenjuju pravo na sudjelovanje radnika u odlučivanju, odnosno, o broju i aktivnostima radničkih vijeća. Međutim, iz nekih novijih istraživanja koja su provele sindikalne središnjice, vidljivo je da inicijativa za izbor radničkog vijeća u 95% slučajeva potječe od sindikata. Pri tome sami sindikati procjenjuju hoće li radničku participaciju provoditi posredno, djelovanjem u radničkom vijeću ili izravno, preko sindikalnog povjerenika. 
Interesantan je primjer jednog granskog sindikata koji je uoči jednog izbornog ciklusa imao svoje članstvo u 189 pravnih subjekata (s više od 20 zaposlenih radnika), a inicirali su i proveli izbore samo za 23 radnička vijeća. Iz toga je vidljivo da još uvijek postoji „otpor“ sindikata na razini poduzeća prema utemeljenju radničkog vijeća jer se ono doživljava kao konkurentski oblik u participaciji sindikata. Odgovornost za takvo stanje je i na radničkim vijećima, koja se znaju „odmetnuti“ i odbaciti suradnju sa sindikatom, a u nekim slučajevima i prikloniti se poslodavcu. Takvi primjeri vjerojatno imaju svoj „razlog“ o kome danas nema informacija. Može se pretpostaviti da su u pitanju neslaganja među sindikatima koja se prenose i na radničko vijeće.
Ove situacije mogu se označiti i kao slabosti koje postoje zbog nedostatka edukacije radničkih vijeća, jer se poslodavci na sve načine izmiču od ove zakonske obveze. No, kako god da se postavi, sindikati su danas jedini nositelji radničke participacije u Hrvatskoj. Tamo gdje nema sindikata, vrlo rijetko ili nikada neće postojati ni radničko vijeće, niti radnička participacija. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: