English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Grafičari i njihova glasila

1. Glasnik zagrebačkih knjigotiskara

Godine 1869., 17. listopada, izašao je prvi broj »Glasnika zagrebačkih knjigotiskara«. Točno prije 140 godina. List je izlazio u jednom primjerku, a pisan je rukom. Urednik lista Franjo Topolščak o svrsi izdavanja glasnika među ostalim spominje da je cilj lista međusobno razumijevanje te da nema namjere nekoga u zvijezde kovati ili izvrći ruglu. Dalje se naglašava da će list biti nepristran. Doista je postigao ugled, jer je odmah iza programskog članka dao osvrt na događaje kao: uvođenje prvog od radnika sastavljenog cjenika rada – danas bi kazali kolektivni ugovor. Zanimljivo je, da je pisano o reperkusijama i borbi nakon tih događaja. Treba spomenuti da su izašla samo četiri broja.

2. Tipografija

Početkom ožujka 1884. godine izašao je list društva slagara i tiskara pod nazivom »Tipografija«. Izlazio je kao mjesečnik. Pored humane svrhe izlaženja, list je branio interese svojih članova. Prestao je izlaziti potkraj 1885. godine.

3. Hrvatski tipograf

15. siječnja 1898. godine izašao je prvi broj »Hrvatskog tipografa« glasila koje je zastupalo interese tipografskih radnika. List je izlazio dva puta mjesečno. Putem glasila vodila se borba za skraćenje radnog vremena: od 10-satnog na 9-satno i borba za povećanje cijene rada.

4. Grafički radnik

1. travnja 1921. godine počeo je izlaziti »Grafički radnik« organ Saveza grafičkih radnika i radnica Jugoslavije. Izlazio je svake dekade u mjesecu. Posljednji broj izišao je prvog travnja 1941. godine.

5. Grafički vjesnik

10. travnja 1941. izašao je posljednji broj »Grafičkog vjesnika«, glasila organizacije grafičkih radnika i radnica u banovini Hrvatskoj.

6. Hrvatski grafički radnik

10. svibnja 1941. izašao je prvi broj novog glasila Zagrebačke organizacije pod nazivom »Hrvatski grafički radnik«. To glasilo prestalo je postojati 1943. godine kao i Sindikalna organizacija.

7. Grafičar

Prvi broj Grafičara ugledao je svjetlo dana polovinom svibnja 1992. godine, i od tada, pa do danas izlazi redovito, jedanput mjesečno, uz dvobroj srpanj/kolovoz, na prosječno dvadeset stranica, u dvije boje, u tiraži između tri i četiri tisuće primjeraka. Još malo i bližimo se 300. broju Grafičara.

Verzija za ispis
 
145 godina sindikalnog organiziranja i djelovanja grafičkih radnika Hrvatske
Kratka povijest

1870. godine, 24. srpnja, odobrena su od strane Austro-Ugarske vlasti Pravila, čime je legaliziran rad Hrvatskog tipografskog društva preteča današnjeg Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske. Održana je konstituirajuća skupština u gostionici "K staroj lipi". U prisutnosti oblasnog povjerenika, poznatog hrvatskog pisca Augusta Šenoe, za prvoga predsjednika izabran je dvadesetčetvorogodišnji Dragutin Kale.

Značenje organiziranja Hrvatskoga tipografskog društva je i u tome što je ono organizirano dvadesetak godina prije osnutka Socijaldemokratske stranke Hrvatske, 1894. I dok su tipografi obilježavali četrdeset godišnjicu, počeli se organizirati ostali strukovni sindikati.

1872. godine od 13. do 21. siječnja već je organiziran prvi štrajk u Zagrebu, koji je ujedno prvi na ovim prostorima.
Podnijeli su svojim principalima (vlasnicima) zahtjev za povećanje svojih nadnica koje su vlasnici odbili. Gotovo svi tipografi iz pet zagrebačkih tiskara dali su otkaz u svojim tiskarama. U tih osam dana štrajka tadašnja je vlast raspustila Društvo i zaplijenila sav društveni novac i vođe štrajka strpala u zatvor. Bez obzira što je štrajk bio slomljen, tipografi su izborili povećanje svojih nadnica za 12% , te su oni bili skuplje plaćeni nego u Beču i Pešti. Štrajk zagrebačkih tipografa iz 1872. godine pokazao je tadašnjoj hrvatskoj javnosti da Hrvatsko tipografsko društvo nije samo humanitarno i kulturno. Ono se, kako je to pokazao štrajk, znalo pretvoriti u štab radnika u zaštiti svojih interesa. Istovremeno su principali (vlasnici) činili sve da bi oslabili ili sasvim onemogućili Hrvatsko tipografsko društvo, kao borbeni štab tipografskog radničkog pokreta, što im je i uspjelo kroz više od dvadeset godina - sve do drugog štrajka 1892. godine.

1894. godine donesena je odluka da se izgradi vlastiti Dom, na uglu Ilice i Primorske ulice. Zgrada je sasvim zgotovljena u lipnju 1895. godine a trošak gradnje iznosio je 50.391 forinti i 44 novčića.

1914. godine zamire rad svih sindikata; vlasti su zabranile njihovo djelovanje. Hrvatsko tipografsko društvo uspijeva postići odobrnje rada, ali zbog ratnih prilika njegovo je djelovanje smanjeno. Društvo, za razliku od drugih sindikata, djeluje, pa pokušava, a dijelom i uspijeva, osigurati poboljšanje materijalnog položaja svojih članova, te čak i početkom 1918. provodi novi štrajk u Zagrebu.

1920. godine, početkom prosinca dolazi do ujedinjenja grafičkih radnika unutar Kraljevine SHS u Zagrebu. Dok su se sindikati grafičara iz Slovenije i Hrvatsko tipografsko društvo zalagali za federalni princip, nastojeći sačuvati tako jake i relativno bogate organizacije grafičkih radnika u Sloveniji i Hrvatskoj – a bile su jače i bogatije od svih drugih u novoj državi – organizacije grafičara iz Srbije i Bosne i Hercegovine zastupale su centralističko načelo vođenja sindikata. Kao dan početka djelovanja Saveza grafičkih radnika Jugoslavije određen je 1. siječnja 1921. godine sa sjedištem u Zagrebu, u prostorijama Hrvatskog tipografskog društva, Primorska ulica br. 2.

1936. godine počela je izgradnja nove zgrade, Breščenskoga 4 - današnji Dom sindikata grafičara. Zgrada je dovršena i useljena u listopadu 1938. godine, a ukupni izdatak za izgradnju iznosio je 3,807.360,22 dinara.

1945. godine osnovani su Jedinstveni sindikati radnika i namještenika Jugoslavije, kao novi oblik sindikalnog pokreta u zemlji.
Priznato članstvo svim radnicima koji su bili članovi Nezavisnih sindikata, URS-a i Općeg radničkog saveza, te da sva imovina predratnih sindikata pripada novoj sindikalnog organizaciji. Bio je to strogo centralizirani koncept sindikalnog organiziranja, kao uostalom i država, odnosno sindikalne se organizacije grade od vrha prema dolje. Zadaci su bili determinirani trenutnom situacijom: ekonomska obnova zemlje, izgradnja i učvršćivanje vlasti, te podizanje političke svijesti i opće razine kulture. Ostvareno je načelo sveobuhvatnosti, prema kome su manuelni i intelektualni radnici u istom sindikatu, te su u punoj mjeri ostvareni principi dobrovoljnosti i financijske samostalnosti. Zanimljivo je da je sve do 1964. godine dobrovoljnost učlanjivanja u sindikat stvarno funkcionirala, a da početkom 1947. godine oko 25% radnika i namještenika ne spada u stalno plaćajuće članove.
Nakon donošenja »Zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim poduzećima od strane radnih kolektiva«, 1950. godine, u jednom dijelu sindikalnog članstva počelo je prevladavati mišljenje da su sindikati odigrali svoju ulogu, da su postali suvišni, da moraju nestati.

1952. godine uslijedila Uredba o raspodjeli plaća i zarada radnika i službenika privrednih poduzeća - izrada prvih tarifnih pravilnika u poduzećima grafičke industrije. Prvi puta kod nas, a i u svijetu, radnici i namještenici u poduzećima trebali su sami sebi odrediti plaće.

1954. godine dolazi do reorganizacije sindikata u funkciji provedbe samoupravljanja. U okviru Sindikata industrije i rudarstva Jugoslavije za Hrvatsku ustrojeni su Granski odbor grafičke industrije i izdavačke djelatnosti i Granski odbor industrije papira Hrvatske. No, pokazalo se da te promjene ipak ne znače i poboljšanje i jačanje sindikalnog djelovanja.

1959. godine kongres Saveza sindikata Jugoslavije, označio je bitnu statusnu prekretnicu sindikata. Sindikat je definiran kao dobrovoljna društveno-politička organizacija čitave radničke klase Jugoslavije.

Težište aktivnosti usmjerava se na razvijanje neposrednog samoupravljanja u poduzećima. Sve češće i sve žešće, Sindikat poduzima inicijative za rješavanje gorućih pita¬ja ne samo radnika, već i društva u cjelini, iznoseći pri tome svoje prijedloge rješenja, svoja gledišta i stavove, dostavljajući ih nadležnim državnim organima. Država za uzvrat sindikatima, i Sindikatu grafičara, nacionalizira gotovu svu imovinu.

1963. godine dolazi do reorganizacije sindikata – od vrha prema »dolje«. Politička je osnova za tu reorganizaciju: »Radnička klasa je jedinstvena i ne može se cjepkati"... Na taj je način prekinut kontinuitet organiziranja i djelovanja sindikata, jer su ukinuti granski sindikati, a time i bitni principi sindikalnog organizira¬nja koji opravdavaju potrebu njihovoga postojanja. Društveno-političke funkcije pojedinih sindikata, pa i sami dotadašnji sindikati grana ili djelatnosti, bili su nepotrebni, bez posla, pa su i – ukinuti!

Bilo je to razdoblje u kome je – po prvi puta u svojoj dugoj povijesti – Sindikat grafičara vegetirao kao organizacijski dio Sindikata industrije i rudarstva Hrvatske (kao Granski odbor grafičke industrije i izdavačke djelatnosti), a ne kao samostalan pravni subjekt.

Godine 1974. dolazi do poznatih ustavnih promjena - a 14. studenog 1974. održana osnivačka skupština Sindikata radnika grafičke, izdavačke i informativne djelatnosti Hrvatske, koja je obuhvatila radnike u grafičkoj industriji, novinsko-izdavačkoj djelatnosti i proizvodnji i preradi papira. Od tada, pa sve do 80-ih godina, težište rada Sindikata grafičara, kao svih ostalih 16 granskih sindikata u Hrvatskoj, bilo je određeno iz centrale - Saveza Sindikata Hrvatske.

* * *

Godine 1990., 26. ožujka, održana je skupština Sindikata radnika u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti Hrvatske. Napušta se ideološka koncepcija socijalizma, zasnovanog na dogovornoj ekonomiji, a okreće se tržištu i ekonomskim zakonitostima, demokraciji kroz višepartijski sistem i depolitizaciju privrednih subjekata... Sindikat u takvim uvjetima mijenja ulogu, sadržaj rada i način djelovanja.

Godinu dana kasnije, 27. lipnja, na svojoj Prvoj skupštini, Sindikat grafičara donosi odluku o svome potpunome osamostaljenju, kroz dobrovoljno učlanjivanje, formiranje posebnih fondova i izlasku iz Saveza Sindikata Hrvatske

Razdoblje 1991. i 1992. godine bilo je vrijeme najžešćeg rata u Hrvatskoj, a uz to, i razdoblje tek započete pretvorbe društvenih poduzeća. To nikako nije bilo pogodno vrijeme za zaključivanje kolektivnih ugovora. Nakon izmjene Zakona o radnim odnosima, u proljeće 1992. godine, ali i zbog činjenice da je rok važnosti prvog Općeg kolektivnog ugovora istekao polovinom 1992. godine, pristupilo se izradi dvaju općih kolektivnih ugovora – jednoga za gospodarstvo i drugoga za javna poduzeća i javne djelatnosti. Oba su ugovora izborena pod prijetnjom najave štrajka. Ta su dva opća kolektivna ugovora bila okvir za zaključivanje granskih kolektivnih ugovora. Između jedanaest kasnije potpisanih kolektivnih ugovora, Sindikat grafičara prvi je potpisao svoj kolektivni ugovor.

Prekretnicu u društvenom okviru za djelovanje sindikata predstavlja donošenje Zakona o radu 1996. godine. Zakon i njegova primjena imaju vrlo bitan utjecaj na daljnje organiziranje i djelovanje sindikata. Razrađena su načela konvencija Međunarodne organizacije rada (sloboda udruživanja, dobrovoljnost i dr.), ali je u odredbama, isto tako, zabranjena diskriminacija zaposlenika, nečlanova sindikata u odnosu na članove kod poslodavca, pa se može govoriti da se radi o tzv. »negativnoj slobodi« na udruživanje radnika u sindikate, jer je i nečlanovima zajamčeno isto pravo na radu, kao i članovima sindikata. Takve odredbe djeluju destimulirajuće na sindikalno organiziranje i jedan su od razloga što postepeno opada broj učlanjenih radnika u sindikate.

Nakon stupanja na snagu Zakona o radu, Sindikat pregovara više od godinu dana sa Hrvatskom udrugom poslodavaca, o nacionalnom kolektivnom ugovoru djelatnosti. Nažalost, bezuspješno. U međuvremenu dolazi do osnivanja paralelne poslodavačke udruge "Hrvatski grafičar", s kojom je Sindikat vodio i uspješno okončao pregovore i 1997. potpisao Kolektivni ugovor za tiskarsku djelatnost Hrvatske, što predstavlja povijesni iskorak u pravcu zaštite vitalnih prava grafičara.

Pri kraju treba nešto reći o vrlo bogatoj međunarodnoj suradnji Sindikata grafičara. Među najstarije pisane dokumente o međunarodnim aktivnostima hrvatskih grafičara spada »Ugovor Hrvatskog tipografskog društva i Njemačkog tipografskog saveza« iz 1883. godine, kojim je utanačena njihova međusobna sindikalna suradnja. »Hrvatsko tipografsko društvo", 1910. godine, član je Međunarodne zajednice knjigotiskarskih organizacija, kojoj je tada pripadalo 18 nacionalnih organizacija grafičara. Od Drugog svjetskog rata, pa do početka 90-tih, međunarodna suradnja hrvatskih grafičara većim se dijelom odvijala preko Saveza sindikata Hrvatske, u okviru zajedničkog programa svih strukovnih sindikata, udruženih u Savez, a manjim dijelom samostalno. Od osamostaljenja, a posebno od 15. siječnja 1992. godine, kada je međunarodno priznata, Hrvatska je u svim oblastima, pa tako i u organiziranju i djelovanju sindikata, nastupala kao samostalna država.

Od prvih kontakata, 1990. i 1991. godine, s međunarodnim asocijacijama sindikata, a što se nastavilo, sve intenzivnije i sadržajnije, i tijekom 1992. i 1993. godine, rezultiralo je primanjem Sindikata grafičara u punopravno članstvo EGF/IGF, 17. listopada 1993. godine, Prvi puta u svojoj povijesti, samostalni, autonomni i slobodni, hrvatski su grafičari postali punopravni subjekt u međunarodnom sindikalnom pokretu.

Članstvo u tim sindikalnim asocijacijama Europe i svijeta nije se svelo na puko formalno pripadanje, što se može prepoznati po mnogobrojnim seminarima u Hrvatskoj i u inozemstvu, mnogobrojnim istupima i organiziranjem međunarodnih konferencija. Sindikat grafičara Hrvatske stalno propagira ideje međunarodne federacije i među onim zemljama koje tada, ili još i danas, nisu njezine članice. Stoga ne čudi i izbor Stjepana Kolarića za potpredsjednika Europske federacije i člana Izvršnog komiteta Međunarodne federacije grafičara 1998. godine.

Osim brojnih listova koje su grafičari tiskali za svoje potrebe, postojala su i brojna kulturno-umjetnička i sportska društva i klubovi, koja su osnovali tipografski radnici i u kojima su zadovoljavali svoje kulturne, prosvjetne i sportske potrebe i interese. I danas djeluje Hrvatsko grafičko glazbeno društvo "Sloga" sa dva orkestra: Orkestar mandolinista i gitarista i Harmonikaški orkestar, te Planinarsko društvo "Grafičar", kao i Društvo umirovljenika - sa sjedištem u Domu sindikata grafičara.

* * *

Sindikat grafičara kao ozbiljan i odgovoran subjekt, ima za cilj biti aktivni sudionik gospodarskih i socijalnih reformi u Hrvatskoj. Naš je cilj pridonjeti promjeni odnosa prema socijalnim partnerima, kako bi se ostvarila društvena stabilnost i napredak, utvrdili i dogovorili zajednički planovi i ciljevi, i na taj način cjelokupna nacija mobilizirala u akciji koja bi, trebala otvoriti perspektivu izlaska iz gospodarske i socijalne krize.

U posljednjih nekoliko godina povećava se armija nezaposlenih u Hrvatskoj, čija brojka ide do 400.000. U toj brojci je i preko 3.000 registriranih grafičara, a taj broj je i daleko veći, uzme li se u obzir da mnogi mjesecima ne rade i ne primaju plaću, čekajući rješenje svog statusa okončanjem stečaja tvrtke ili odlaska u mirovinu. Izrazito je najviše nezaposlenih, između 24 grafička zanimanja, grafičkih tehničara, knjigoveža i knjigoveških radnika, tiskara, slagara i strojoslagara te iznenađujuće veliki broj grafičkih inženjera i diplomiranih grafičkih inženjera. Ovi pokazatelji moraju biti upozorenje onima koji predlažu obrazovne programe i planiraju budući upis u Grafičku školu i Grafički fakultet i ostale obrazovne institucije koje produciraju kadrove za grafičko-prerađivačku i novinsko-nakladničku djelatnost.

U fokusu aktivnosti Sindikata, u ovom trenutku je globalizacija i to kao proces, koji može, bude li tekao bez ideoloških predrasuda i političkih manipulacija, pridonijeti boljitku svih za sve, pa u tom kontekstu, i radnika širom svijeta, bez obzira na područje rada, struku i užu profesionalnu specijalnost.

Masovna proizvodnja, masovna potrošnja, stabilan gospodarski rast, snažne nacionalne države, puna uposlenost i kontinuirane radne karijere, kao i tradicionalna struktura obitelji s naglaskom na jednom zaposlenom hranitelju, danas dolazi u pitanje. Moderni uvjeti proizvodnje traže veliku fleksibilnost. Danas gotovo da i ne postoje poduzeća koja se mogu osjećati sigurnima a globalizacija je to dovela gotovo do vrhunca. Poduzeća moraju misliti internacionalno, pa u takvim uvjetima "nacionalne granice" postaju stara tehnologija.

Veza između rada i socijalne zaštite slabi, ili sve manje djeluje, budući da postoji masovna nezapolenost; sve su prisutniji neizvjesni uvjeti rada; množe se različiti oblici ugovora o radu; sve je više aranžmana u sivoj zoni između priznatog rada i neradnih aktivnosti kao što je dodatni rad, razne vrste staža i rad u fiksiranim shemama. Dramatično se postavlja problem tzv. novih rizika, kao što su duga nezaposlenost, produžena starost, isključenost, narkomanija, kriminalitet, nove bolesti.

Sindikati moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da globalizacija postane ono što od nje očekuje radništvo širom svijeta: ekonomsko, socijalno i kulturno povezivanje naroda i država - na sreću i dobrobit svih ljudi. U harmoničnoj konstelaciji razvoja naroda i država, ljudska prava i slobode moraju biti iznad i ispred svega - kao najveća vrijednost, a sindikati, kao baštinici prava na rad, ljudsko dostojanstvo i solidarnost, ostaju i nadalje najčvršći jamac tih prava.

Upravo iz gore navedenih razloga, dobro je i poželjno, imati na umu revoluciji u pružanju informacijsko-tehnoloških usluga, integraciji kompjuterske opreme u sve vidove proizvodnje, naročito u ovu našu, te nove ekonomije koja se izgradila oko Interneta, što sve omogućuje i malim tvrtkama i multinacionalnim kompanijama da posluju bilo gdje i bilo kada, stvarajući pritom novu globalnu podjelu rada.

Verzija za ispis
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: